Šartovi "la ilahe illallah"

Šartovi ili zahtjevi koje učenjaci zovu šartovi la ilahe illallah su slijedeći:
- Znanje (ilm) koje je suprotno neznanju. Naime treba znati značenje riječi la ilahe illallah, znajući šta ona potvrđuje a šta negira.
U Muslimovom Sahihu se prenosi da je Resulullah, s.a.v.s., rekao:


”Svjedočim da nema drugog boga osim Allaha i da sam ja Njegov Poslanik; neće susresti rob Allaha sa ovim riječima, a da ga neće uvesti u Džennet.” (Muslim )
A u drugom hadisu stoji: ”sa ubjeđenjem u srcu u te riječi.” Mufessir Kurtubi navodi poglavlje pod naslovom Nije dovoljno puko izgovaranje šehadeta nego treba biti srcem uvjeren. Prenosi Buharij od Ibn Mes’uda riječi:
“Strpljenje je pola imana, a čvrsto uvjerenje je cijeli iman.”

- Prihvatanje (qabul) onoga što podrazumijeva la ilahe illallah koje je suprotno odbijanju. Kaže Uzvišeni Allah:
“Kad im se govorilo: “Samo je Allah bog” - oni su se oholili i govorili: “Zar da napustimo božanstva naša zbog jednog ludog pjesnika.” (es-Safat, ajet, 35-36.)
Onaj ko odbije poziv u tewhid (da je samo Allah bog) smatra se nevjernikom, bez obzira da li to odbio zbog oholosti, zavidnosti, inada ili drugog razloga, kao što su to učinili neki sljedbenici prijašnjih knjiga.

- Pokoravanje (inqijad) koje je suprotno neposlušnosti. Pokoravanje se ostvaruje slijeđenjem Resulullahovog, s.a.v.s., Sunneta i pokoravanjem njegovim naredbama. Rekao je Resulullah, s.a.v.s.:
“Neće vjerovati niko od vas dok mu i prohtjevi ne budu slijedili ono s čime sam poslan.” (sahih)
Kaže Uzvišeni Allah:
“…i tako mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda ,zbog presude koju presudiš, u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete, i dok se sasvim ne pokore.” (en-Nisa’, ajet, 65.)
A poznati mufessir Ibn Kesir u svom tefsiru navodi: “Allah se kune sa Sobom, Uzvišen je On, da vjeruje onaj koji u svim životnim situacijama ne prihvati Resulullaha kao sudiju, i ako se onome što on presudi ne pokori, javno i tajno.”

- Istinitost (sidq) koja je suprotna laži. Ovo je uvjet na osnovu kojeg se srce slaže sa jezikom, jer i munafici znaju izgovoriti riječi la ilahe illallah, samo što se one ne slažu sa srcem. Tako je njihov govor postao njihova laž, licemjerstvo i prevara. Kaže Uzvišeni:
“Ima ljudi koji govore: “Vjerujemo u Allaha i u Onaj svijet” - a oni nisu vjernici. Oni nastoje da prevare Allaha i one koji vjeruju, a oni i ne znajući, samo sebe varaju. Njihova srca su bolesna, a Allah njihovu bolest još povećava, njih čeka bolna patnja zato što lažu.” (el-Bekara, ajet, 8-10.)
U oba (djela) Sahiha prenosi se da je Resulullah, s.a.v.s., rekao:
“Nema nikoga da iskreno od srca kaže la ilahe illallah, a da mu Allah neće zabraniti ulazak u Vatru.”
A onaj koji to jezikom izgovori, a srcem zaniječe in e vjeruje, njemu neće ništa koristiti.
Poznati alim Ibnul-Kajjim kaže: “Tvrdnja da nema boga osim Allaha traži izjavu i potvrdu zahtjeva tih riječi, a oni su šeri’atski propisi koje te riječi nose. Usto treba vjerovati u sve što je došlo u Šeri’atu, izvršavati sve što je naređeno i klonuti se svega što je zabranjeno. Onaj koji je istinski ubjeđen u la ilahe illallah ispunit će sve navedene uvjete. Poznato da je da su u islamu sveti imetak i krv ako se izgovori la ilahe illallah i radi po njoj, kao što se spas od kazne ne može postići osim uz la ilahe illallah i rad po njoj.” (Et-Tibjan fi aksami-l-Kur’an, str. 43.)

A učenjak Ibn Redžeb kaže: “Onaj ko kaže la ilahe illallah jezikom, a zatim udovolji šejtanu i strastima u griješenju prema Allahu i suprostavljanju Njegovim naredbama, njegova djela pobiju njegove riječi, i umanjeno je od potpunosti njegovog tewhida onoliko koliko je zgriješio prema Allahu i poslušao šejtana i strasti.
“A zar je iko gore zalutao od onoga koji slijedi strast svoju.” (El-Qasas, ajet 50.)

- Iskrenost (ihlas) koja je suprotna pretvaranju. Iskrenost je ustvari čišćenje od širka i njegovih prljavština, i to potvrđuju Allahove riječi:

“A naređeno im je da se samo Allahu klanjaju, da Mu iskreno vjeru ispovjedaju.” (El-Bejjine, ajet 5.)
U Sahihu je zabilježen slijedeći hadis:
“Najsrećniji čovjek koji će imati moj zauzimanje (na Sudnjem danu) je onaj koji je iskreno iz srca rekao la ilahe illallah”,
ili je, sumnja prenosilac, Poslanik rekao: “iz duše.” (Buharij u poglavlju Ilm.)
Iskrenost je da obožavamo Allaha ne pridajući nikom drugom nikakvu božanstvenost.

- Ljubav (mehabbe) koja je suprotna mržnji. Ona podrazumijeva da volimo riječ La ilahe illallah, i da volimo one koji rade po njenim principima, i mi sami radeći po njima. A znak za to je da ljubav prema la ilahe illallah stavljamo u prvi red, prijateljujući sa onima koji rade po njoj i boreći se protiv njenih neprijatelja.
U jednom hadisu stoji:
“Ko bude imao tri svojstva osjetit će slast imana; da mu Allah i Njegov Poslanik budu draži od svega ostalog, da voli čovjeka samo radi Allaha, i da mrzi da se vrati u nevjerstvo nakon što ga je Allah spasio, kao što mrzi da bude bačen u vatru.” (Buharij i Muslim.)
U djelu Šu’abi-l- iman navedeno je da je čvrstoća vjere kod čovjeka postoji ako bi mu bilo draže da bude bačen u vatru nego da se vrati u nevjerstvo.

U djelu Tezkiri-l-muslimine bi tewhidi rabbi-l-a’lemin od šejha Abdullaha ibn Džarullaha navodi i osmi uvjet: nevjerovanje u taguta (sve što se obožava pored Allaha). To dokazuje hadisom. “Ko kaže la ilahe illallah i zaniječe one što ih obožavaju mimo Allaha, zabranjen je njegov imetak i krv, a račun će polagat kod Allaha.” Bilježi Muslim u Sahihu.