'Prva bračna noć'

Priča: 'Prva bračna noć'

Posljednji gosti tog veselog vjenčanja začuše se u dva sata poslije ponoći. Mladenci odoše u svoju sobu. Vrata se zatvoriše za njima i konačno ostadoše sami. Savladao ih je umor u trenutku koji je drugačiji od svih ostalih...trenutak koji sija kao dragocjeni biser na samom vrhu linije života svakog čovjeka, od kralja do prosjaka. I upravo u to ime okupili su se poznanici i prijatelji, veselila se porodica, spremala se trpeza, dizale se čaše, širio se ples, čula se pjesma. Prisutni su se predali slavlju i zaplovili na valovim sreće. A onda je došao je taj trenutak? vrhunac slavlja, kruna vjenčanja, mihrab noći. Vrijeme slasti među mladencima.

Kakvog li trenutka!

Bez sumnje, svaki muž se sjeća svoje zbunjenosti dok pokušava pronaći prvu riječ kojom će se obratiti svojoj mladoj kada ostanu sami. Da li da to bude nešto ozbiljno ili šaljivo... ili sentimentalno? Kao što se svaka žena sigurno sjeća kako se osjećala dok čeka prvu riječ mladoženje.

Činilo se da mlada te noći nije očekivala ništa. Čim se vrata sobe zatvoriše, odmaknula se od svog mladoženje i uputila prema noćnom stoliću. Sjela je i naslonila svoju lijepu glavu na ruke. Mladoženja je to primijetio, pa joj se obratio riječima:

-Draga, jesi li umorna? Čini mi se da te ovo bučno vjenčanje iscrpilo. Nije odgovarala. Iako joj nije vidio lice koje je pokrivala rukama, nije prošlo dugo kad primijeti suzu kako se slijeva niz njene prste i pada na bijelu vjenčanicu. Upitao ju je drhtavim glasom punim suosjećanja:

-Plačeš li, Seno? Čuo je samo prigušen jecaj... Zabrinuo se... Ne zna razlog tome...

Senija je jedinica kod majke.

Oca je izgubila prije nekoliko godina. Odvajanje od majke koja joj ja bila sve, nije jednostavno. Vjerovatno je to ono što je opsjedalo tokom cijele noći vjenčanja. Bila je pognute glave, šutljiva i odsutna. Malo je govorila i samo ponekad bi se osmijehnula. Nagnuo se prema njoj i prislonio svoj obraz na njenu glavu.

-Nemoj plakati, Seno, draga... Bit ću ti i otac i mati, i muž... i brat...

Neću dozvoliti da ikada osjetiš kako si nešto izgubila ili se s nekim rastala. Odmakla je glavu od njegovog obraza. Htjela je da nešto kaže, ali je suze shrvaše, pa je on preduhitri:

-Ne govori! Znam što hoćeš reći. Pusti suze. Nemoj ih kriti. To je normalno. Bojim se samo za tvoje lijepe oči...

U ovakvom trenutku plač prazni dušu i ubrzo ćeš osjetiti rasterećenje, pa će ti lice zasijati kao sunce koje se javlja nakon lagane kiše. Zatresla se kao da joj se u srcu vodila bitka. Zatim je skupila hrabrosti i rekla mu suznih očiju:

-Hoću da ti nešto kažem...Mogu li?
-Naravno, Seno... Naravno... Reci mi sve što imaš... Zar nismo muž i žena? Ne trebamo ništa kriti jedno od drugog.

-Da, moram ti reći... Nadam se da te neće povrijediti ili naljutiti: volim drugog.

Rekla je to brzo i glasno, a potom briznula u plač. Rečenica je u ušima mladoženje odjeknula kao grom. Paralizirao ga je taj udarac. Ne samo da nije osjećao bol ili ljutnju, nego nije osjećao ni sebe ni svijet oko sebe. Trebalo mu je vremena da se smiri i povrati snagu nakon što je shvatio značenje onoga što je čuo, a zatim je počeo razmišljati šta da se uradi. Bio je razuman i smiren tridesetšestogodišnjak.

Odgovoran posao naučio ga je da odmjeri poteze. Pribrao se i rekao smirenim glasom koji je bio spoj gorčine i učtivosti, i u kojem se nazirao umor:

-Zar ne misliš da si sa ovom svojom iskrenošću zakasnila? Da li te nešto sprečavalo da mi to kažeš dok su trajale zaruke ili barem nakon potpisivanja bračnog ugovora?

-Svadba se trebala obaviti za ljubav mojoj majci. Kad god sam je pokušavala ubijediti u raskid zaruka, pretvarala se u najnesretniju osobu na svijetu. Bila joj je jedina želja i vječni san da me vidi kao ženu udatu za čovjeka poput tebe. Izdala me hrabrost i nisam joj mogla skrhati nade. Slaba je i bolesna. Allah zna koliko sam se borila da zatomim osjećaje i uništim svoju ljubav i koliko sam, u krajnjem slučaju, htjela da ubijedim samu sebe da se prošlost završila ovim vjenčanjem. I učinilo mi se da je srce pokleklo pred razumom, ali večeras, kad je sve završeno, i kad je sve postalo stvarnost, čula sam topot srca koji me snažno protresao i skoro me uništio. Tada sam postala sigurna da neću moći živjeti varajući sebe... niti smijem varati tebe.

Govorila je to plačući i jecajući. Mladoženja je, klimajući glavom, dugo razmišljanja o onom što mu je govorila, a onda je rekao:

-Ispravan stav, nema mu prigovora. Vjeruj mi da sam ja potpuno spreman da ti pomognem u tvojim namjerama. Imaš pravo! Ne treba da varaš samu sebe. Slušaj glas svoga srca. Sve dok je tvoja ljubav iskrena, niko nema put do tvog srca. Od sada je tvoja sloboda u tvojim rukama, a ja sam ti na usluzi. Zajedno ćemo razmotriti problem.
Prvo: kako da riješimo ovu situaciju? Recimo, ako te ostavim večeras, bit će to skandal koji ne želim, i povod neprestanom ogovaranju. Osim toga, to bi bio strašan šok za tvoju majku koju si ti štitila od puno manjeg šoka... Što da radimo? Razmisli sa mnom...

-Ako bi me noćas ostavio, bila bi to sramota...

-Hajde da potražimo drugo rješenje... Razmisli dobro!

-Evo, razmišljam.

Sjeli su oboje razmišljajući, glava naslonjenih na ruke, a onda mladoženja ustade vičući:

-Našao sam rješenje. Moguće je da će uspjeti, ali od tebe zahtijeva strpljenje, a od mene sposobnost da se pretvaram. Dakle, ostavit ću te nakon mjesec ili dva, a u međuvremenu ću se pretvarati pred svijetom, a naročito pred tvojom majkom, da sam zle naravi i grub i loš prema tebi. Ovim ćemo je polahko pripremiti da podnese našu rastavu. Vremenom će njeno strpljenje nestajati, pa će te požurivati da tražiš rastavu i prije roka. Ako se to desi, onda ćeš moći živjeti svoj san s onim koga je tvoje srce izabralo... Što misliš?

-Smiješno!

Rekla je to pokušavajući da zadrži suze i obriše nos, a nije našla ništa osim ruba svoje haljine. Prije nego što je počela ispuhivati nos, mladoženja joj reče:

-Čekaj...čekaj. Uzmi moju maramicu. Ne prljaj svoju vjenčanu odoru. Čuvaj je za drugu svadbu.

Brisala se njegovom maramicom govoreći:

-Zaista si plemenit čovjek. Žao mi je... Što li si ti zgriješio da ti ja ovako uništim ovu noć? Gdje li si skupio grijehe da se na ovakav način upoznaš sa svojom mladom? Sigurno si polagao velike nade u ovo vjenčanje.

Pognuo je glavu, a zatim je rekao, kao za sebe:

-Ne spominji mi...hoću reći...nemoj tome pridavati važnosti.

-Žao mi je zbog tebe...
-Ne žali me... Dobro sam. Ti u svakom slučaju nisi odgovorna za ovo što mi se desilo...Takva mi je sudbina... Točno je da sam polagao nade u ovaj brak... Jer, uvijek sam bio čovjek škrt na osjećajima, racionalan s emocijama... Zaokupio me posao, tek sam malo poznavao zabavnu stranu života. Ženama nisam nikada davao dušu. Skupljao sam svu ljubav za svoju zakonitu ženu koju mi odredi sudbina. Kad bih imao vremena, maštao bih da je pored mene, da joj šapućem i pružam nježnosti. Skupljao sam sve to za nju kao što škrtac godinama skuplja svoje dinare.

Ali sudbina je htjela da se s onim što sam ja skupljao desi isto ono što se ponekad dešava sa blagom koje skupljaju škrtice. Jer, sudbina uživa u podsmjehivanju onima koji svu svoju pažnju usmjere na jednu točku, pa ih gleda krišom dok joj se približavaju, traže je vrhovima prstiju, kad, odjednom, sav njihov trud? prašina!

-I sve to zbog mene... Ja sam za sve kriva...
-Ne...nikako! To nema veze s tobom. Ja sam kao onaj čovjek koji je stalno skupljao novac, slagao ga da bi kupio izvor. I kad je to ostvario i kupio izvor, otkrio je da je on dodijeljen drugom pod neraskidivo velikom koncesijom. I kako je izvor kriv u ovom slučaju? Greška je u skupljanju i škrtosti. Da sam samo usmjerio svoja osjećanja ovako: Potroši ono što imaš danas, sutrašnji dan ima svoju nafaku?

-Tvoje riječi režu kao nož... Ne znam što mogu uraditi za tebe... Ko zna... Možda... Možda ti je sudbina spremila sreću u zamjenu za mene... Nisam te vrijedna.

-Dirljivo od tebe, Seno... Senija... Izvini... Ne znam više kako da te zovem.

-Čudno. Zovi me kao što si me zovnuo maloprije.

-Naravno, pred tvojom majkom...

Ali kad smo mi sami...nemam pravo. -Zašto?

-Nemam više pravo na nježnosti. Od sada si, kao što sam ti rekao, strankinja za mene, i zato ne znam što da radimo sada...

Tvoja majka je s nama u kući, a mi moramo spavati u istoj sobi...

Slušaj: ti imaš krevet, a ja ću na pod. Evo, ovdje u ovom najudaljenijem ćošku kod vrata. Hajde, namjesti se na krevetu, tebi treba puno noćnog sna nakon svega.

-Spavat ćeš na podu?
-Nema drugog mjesta.
-Točno, nažalost, ali dozvoli mi... molim te... zar da tako provedeš prvu bračnu noć...
-Što nije uredu?... Ja sam zadovoljan... Nema svaki mladoženja priliku da mu se desi ovakvo što! Vjeruj mi da će mi ova noć ostati u sjećanju kao draga uspomena.

-Ti samo želiš da od mene odagnaš osjećaj odgovornosti...
U svakom slučaju, ovo nije vrijeme za raspravu. Napravit ću ti udobno mjesto za spavanje. Ja sam tebe skrhala i, bez sumnje, ovakvo iznenađenje je... Vidim da imamo dva madraca pa ću namjestiti jedan od njih na pod...tako da dodirna točka između nas bude kod jastuka. Što misliš?

-Može... Prihvaćam svoj usud. Ustala je odlučno, a zatim je ustao i on.

Pomogli su jedno drugome da prebace madrac u jedan od ćoškova sobe. Počela je postavljati jastuke i namještati ležaj na podu, a kada je završila, zatražila je od njega novčić. Dogovorili su se da onaj ko dobije stranu bez slike, spava na podu. Bacila je novčić u zrak... i ona je pobjednica!

-Zar ti nisam rekao da poznajem svoju sreću?, rekao joj je.
-Pogrešno sam bacila, bacat ću ponovo.
-Ne...ne...molim te. Ostani dosljedna svojim principima: iskrenost i bez prevara. Ti si pobijedila, ja sam izgubio. Nema potrebe za trikovima.

Pristala je nevoljno. Izašao je iz sobe dok ona skine odjeću i legne u krevet. Zatim se vratio, skinuo se i uvukao u svoj krevet. Pružila je svoju bijelu ruku, kao od mermera, prema prekidaču lampe koji je bio u njenoj blizini, obraćajući mu se pitanjem:

-Hoću li ugasiti svijetlo? -Ako želiš... Želim ti lagan san... i sreću s onim koga je tvoj srce izabralo. Siguran sam da si napravila najbolji izbor iako mi nisi govorila o njemu.

-Vojnik je... Poručnik.

-Lijep mladić, sigurno. I mlađi od mene desetak godina, najmanje.... Uzaludno ga je pokušavati zasjeniti, ne mogu mu biti protivnik... Izgovorio je to šapćući, kao da govori samom sebi.
-Šta kažeš?, upitala ga je.
-Ništa... Ugasi svjetlo. Laku noć.

* * *

Prolazili su bračni dani savršeno uigrano. Punica je primjećivala da taj brak nije idealan, nije onakav kakav je željela svojoj kćerki. Ipak, problem koji je ostao među njima je ta zajednička soba. Ovakva situacija se ne može dalje trpjeti. On ne može spavati dok je njegova tobože supruga u istoj sobi. Kao da su dva stranca, a između njih pohlepna zvijer, pa reži zabranom, a cvili željom.

Osjeća kao da njeni vreli uzdasi prže njegovo lice. Svaki njen pokret tjera san s njegovih očiju. Pa ako se ona nakašlje, on ustaje i skida deku sa sebe da je njome pokrije. Ako mjesečeva svjetlost prodre kroz prozor, ustaje nečujno i hoda na prstima, promatrajući njeno bijelo lice osvijetljeno mjesečinom, a onda navlači zavjese da je svjetlost ne uznemirava. Ako se ona okrene na stranu, okreće se i on. Ako ode noću u toalet, on se pretvara da duboko spava i sakriva svoje duboke isprekidane uzdisaje da ona ne bi primijetila da je budan.

Iskušenje bdije nad krevetom, uvijek budno i buntovno. Svaki njen pokret sprečava ga da spava, uništava mu živce i svaku volju, pretvara ga u perušku koja se trese u krevetu...

Miris njenog tijela u njegovim nosnicama, njeni blagi uzdasi dok spava, njeno blago hrkanje kao isprekidani šapati, način na koji spava sakrivajući lice, njena puštena kosa i goli vrat, jastuk koji zagrli i stišće na prsa...

To je zaista patnja koju čovjek od krvi i mesa ne može podnijeti. Izdržao je noć, dvije, tri, četiri...skoro će sedmica...ali dalje ovako, to je van njegove granice izdržljivosti. Što da radi? Što se tiče prostora za spavanje, u kući ima samo dnevna soba, te soba u kojoj oni spavaju i soba njegove punice. A da spava u trpezariji? Šta će reći pomoćnica i punica? Punica nikada neće otići od njih; ima samo jednu kćerku. Dakle, ne ostaje mu ništa osim lijepog strpljenja, i da požuri svoju ulogu dovesti do kraja.

Tako je iz dana u dan sve otvorenije pokazivao lošu ćud, a punica se pravila da to ne primjećuje štiteći spokoj svoje kćerke. Međutim, kćerka nije bila ubjedljiva u svojoj ulozi. Na njoj se nije primjećivala ljutnja zbog loše ćudi njenog tobože muža. Znala je, ako veče ne provede kod kuće, ujutro će joj se izvinjavati. Čak je bila sretna zbog te igre, kao da je dijete, pa skoro da se nasmije umjesto da se naljuti. On bi joj namigivao podsjećajući je da se treba namrštiti. Ponekad bi se zbunila, pa bi ga počela braniti pred majkom i gostima ako bi mu se uputila neka kritika.

A onda je stigao dan kad je mladoženja došao na ideju kojom je pronašao rješenje za svoje besane noći. Počeo je odlaziti u stan svog starog prijatelja, neženje, tu se odmarao i spavao od poslijepodne do naveče. Punici i ženi bi govorio da ga neplanirani posao tjera na takvo odsustvo. Počeo se vraćati tek oko deset uveče, ili ponekad u ponoć, bez osjećaja odgovornosti, jer takav je bio scenario njegove bijedne uloge. Jedne noći se vratio poslije dva nakon rođendanske zabave kod jednog od prijatelja. Bila je to uobičajena noć uz ples, pjesmu i smijeh. Našao je, na svoje iznenađenje, ženu budnu i namrštenu. Mrštenje nije bilo odglumljeno, nego izraz istinske ljutnje. Kad joj se izvinio i objasnio razlog odsustva, šutjela je u nevjerici, nezadovoljna.

Prošlo je nekoliko sedmica, a onda je njegova žena zatražila da je izvede u kino. Primijetio je da punica odobrava tu ideju govoreći:
-Hajde, izađi, sine, sa svojom mladom pa se zajedno zabavite, kao što rade svi mladenci!

Tad je uočio priliku da bude grub i nepristojan, pa reče:
-Samo mi je još to trebalo, da ti s kćerkom izlazim u kino?!
-Šta te sprečava?... Zar nije lijepa? Ne bi je se postidio ni najljepši mladoženja!
-Tako jedino vi mislite.
-Stidi se, dijete!
-U svakom slučaju, nemam vremena da ga trošim zabavljajući vašu kćerku. Tad se lice njegove žene zapalilo istinskom ljutnjom, pa reče:
-A imaš vremena provoditi ga na zabavama poslije ponoći!
-To je moj problem!
-Nikada u život neću izaći s tobom... nikad, nikad! Ostavila ga je i otišla brzo u svoju sobu.

Punica je ostala žalosno pognute glave. A on je izašao sam, kao što je radio svaki dan, tako da ovaj događaj na njemu nije ostavio traga. Baš kao kad glumac ostavlja pozorišne daske... Udari, uništi, povrijedi...

Kad se vratio, našao je ženu u krevetu, s licem na jastuku ovlaženom suzama. Nije se pomakla nakon što je ušao. Pomislio bi da spava da ne bi blagog uzdaha i tihog jecaja koji mu privuče pažnju...

Prišao joj je pitajući:
-Što ti je?... Što ti je? Podigla je glavu s jastuka, okrenuvši se prema njemu. Obrisi fine izrade jastuka su ostavili trag na njenom licu. Nije odgovarala. Obratio joj se nježno:
-Odavno te nisam vidio da ovako plačeš. Je li opet on?
-Ko on? -Poručnik.
-Koji poručnik?... Ah... Izgovorila je to sakrivajući zbunjenost, a zatim mu brzo rekla glasom punim gorkog optuživanja:
-Ne pokušavaj pobjeći od svojih loših postupaka. Stalno se ponavljaju. Ovo ne mogu više podnijeti. Previše je. Što sve žena treba da trpi od muža...
-Što sam uradio?
-Zar ne znaš da si me danas povrijedio?
-Pretvarao sam se, jasno!
-To je stari izgovor... Počeo si od ovog pretvaranja praviti zastor iza kojeg skrivaš mržnju prema meni.

-Subhanallah!

-Počeo si me izbjegavati što duže možeš. Zar to ne vidiš? Odlaziš rano ujutro dok ja još spavam, vraćaš se tek na ručak. Onda opet odeš i ne vidim te do deset, jedanaest ili do ponoći. Pitam tebe i pitam samu sebe šta je to na mom licu pa stvara kod tebe odbojnost, ili u mom karakteru koji te udaljava od mene?
-Ne znam šta se ovo dešava?
-Hoćeš li se zakleti da ti nisam odbojna?
-Kunem ti se da mi to nikada nije palo na pamet.
-Bio si fin prema meni u početku... Izuzetno ljubazan...nježan.
-I sada sam isti. Nisam se promijenio.
-Da...ponekad kad smo sami u ovoj sobi obraćaš mi se nježno, ali pred drugima...
-Naravno, pred drugima trebam biti grub. Kao što nalaže plan.

-Koji plan! Zar ne vidiš da se to pretvorilo u ružnu igru?!
-Ali, to je neminovno.

-U početku me je zabavljalo tvoje pretvaranje, ali sad vidim da ima zbilje u tome, i čini mi se da je sve to istina.

-Stalno vježbanje dovodi do savršenstva.

-Bilo bi bolje da ne igraš savršeno ovu ulogu da me ne proganja sumnja... Svaka tvoja riječ me istinski probode i stvori ranu. Trebaš malo pripaziti. Za mene to više nije pretvaranje. Nestalo je svih lijepih trenutaka. Zašto tvoje savršeno igranje uloge ne podrazumijeva i onaj dio koji me čini sretnom? Nekada si mi pred majkom govorio Seno ili ponekad Seno moja... Što se desilo? Zašto više ne čujem da me tako zoveš?

-Došlo je do promjene u planu. Nema više vremena.
-Nema vremena?
-Zar ne znaš? Danas je posljednji dan naše sedme sedmice. Pred nama je još samo nekoliko dana do našeg razdvajanja.
-Ove sedmice? Da li si siguran da ne griješiš?
-Budi sigurna! Ne griješim u računici. Svaki dan koji prođe pažljivo zabilježim.
-Brojiš dane da se oslobodiš tereta.
-Ja?!
-Ostalo je, dakle, samo nekoliko dana do našeg razdvajanja! Kako li si samo sretan. Pričaj mi šta ćeš raditi nakon tog dana? Gdje ćeš stanovati?
-Ne znam. Nisam još planirao ništa za budućnost.
-Želim ti da budeš sretan u budućem životu. Hoćeš li se ovih dana koje si proveo sa mnom sjećati po dobru ili po lošem?
-Po dobru, naravno.
-Hoću li ti ostati draga?
-Uvijek.
-Hvala.
-Spavaj sada i ne opterećuj se. Već je kasno za tebe.

Povukao je pokrivač i dobro je umotao. Čineći to, dlan mu je dodirnuo njeno lice tako da je joj je obraz klizio u ruci kao mačka koja se briše u rukama svog gospodara. Osjetio je toplinu tog glatkog, baršunastog obraza, a zatim je nježno povukao ruku. Ugasio je svjetlo u tišini i otišao šuteći u svoj krevet.

* * *

Preostali dani su brzo prošli u neugodnoj i teškoj atmosferi. Ona je malo pričala, bila je rijetko nasmijana i vidno sjetna. Na licu joj je sve vrijeme bila neka potisnuta tuga. Mladoženju je sve više frustrirao njegov zadatak, te je morao početi skupljati energiju da se skoncentriše na svoju bijednu ulogu u prisustvu njene majke. Konačno je situacija bila spremna za realizaciju odsudne odluke, a da to ne ostavi velikog traga na njenoj majci, niti da uništi čast mlade. Došla je i posljednja noć. Muž je planirao da se vrati kući kasno u noć tako da umor svlada mladu i da zaspe. Međutim, našao ju je budnu, leđima naslonjenu na stranicu kreveta. Lampa je osvjetljavala njeno blijedo lice dok je zurila u plafon.
-Čudno da još ne spavaš, rekao joj je.
-Čekala sam da se vratiš.
-Da sam znao, vratio bih se ranije.
-Ti to znaš.
-Čemu ove žalopojne izjave i taj tužni izraz lica?
-Nemam razloga za smijeh.
-Baš suprotno! Trebalo je da ovu noć budeš sretna i spokojna. Sutra ćeš biti slobodna, moći ćeš se udati za onoga koga voliš.
-Govoriš o svojim osjećajima.
-Ti ne znaš ništa o mojim osjećajima! Otkako smo ostali sami u ovoj sobi naše prve noći, ja brinem samo za tvoje osjećaje, za tvoj položaj i tvoje probleme. To sam obećao i mislim da sam ispunio obećanje.
-Da, bio si plemenit.
- Hvala Bogu.

A zatim je nastala teška tišina među njima. Navirale su joj riječi, ali se nije usudila izgovoriti ih. Napokon je skupila snage i rekla:

-Da li...da li bi htio da znaš šta ja sada osjećam? Ili misliš da ti je bolje da ne saznaš? Vjeruj mi da se zbog toga stidim pred tobom... Mislim da je za tebe najbolje da zaboraviš što sam rekla... i da te ništa ne pitam...da ono što je u mom srcu ostane tajna. Ne mogu od tebe tražiti više plemenitosti od onog što si mi dosada pružio...
-Govori jasnije i budi iskrena.

-Ako me ostaviš, umrijet ću!

Rekla je to brzo i pokrila lice dlanovima. Njene riječi nisu ostavile mjesta sumnji. Kao da je sama iskrenost progovorila njenim glasom, kao da je dobila jezik. Sjeo je na kraj kreveta, uzeo je za ruku i rekao:
-Slušaj... Senija...teško mi je zaboraviti da si voljela drugog i to takvom ljubavlju čije sam tragove i sam vidio na tvom licu naše prve bračne noći.
-Znam da mi to nećeš zaboraviti...Voljela bih da mi kazniš kako misliš da zaslužujem. Ali jedino što želim je da mi vjeruješ da su moji osjećaji prema tom čovjeku bili osjećaji jedne djevojčice koja još uvijek ne zna što je ljubav.
-Ni u kom slučaju te ne optužujem. Međutim, siguran sam da pretpostavljaš kakav je moj položaj.
-Da, pretpostavljam u kakvom si položaju. I znam kakve ti misli naviru. Znam i pitanje koje ti odgoj ne dozvoljava da mi postaviš. Ali kunem ti se da između mene i tog čovjeka nije postojala nikakva veza koje bi se trebalo stidjeti ili koja može obeščastiti. On je samo bio naš susjed još dok smo stanovali u kvartu Abasija i bila sam kao i sve djevojke očarana njegovom vojničkom uniformom i vitkim stasom. Pozdravljao bi me i ja bih mu odpozdravljala svaki put kad bi se sreli. I razgovarali smo preko telefona. Ali nikada nisam izašla s njim...nikada nismo ostali sami... Garantiram ti to i kunem ti se, a doći će vrijeme kad ćeš se uvjeriti u istinitost onog što govorim.
-Ja vidim istinu u tvojim očima i to mi je dovoljno. Ali, bojim se nečeg drugog: tvojih osjećaja prema meni. Da li si sigurna?
-Apsolutno!
-Kako to dokazuješ?

-Ti si podozriv zato što ne poznaješ ljubav. Ali ja ću ti reći što je to. To nije neka iznenadna čar što uznemiri srce, nego nešto što se razvija kao embrion, plete nit po nit; veže čvor po čvor, kao tkanina. I tako se učvršćuje veza između dva srca. Pa i ako sumnjaš u ono što govorim, ja se ne mogu nikada odvojiti od tebe... Potreban si mi...sa svim dobrim i lošim u tebi... Ne mogu bez tebe. Potrebno mi je samo tvoje prisustvo u ovoj sobi, da slušam tvoj kašalj... Potrebno mi je tvoje odsustvo koje mi ne da spavati, tvoji povratci kući koji me vesele, čak i oni poslije pola noći. Zabavlja me kad ujutro tražiš svoje čarape ispod serdžada, a cipele u ćošku...Tvoje lice prekriveno sapunom dok se briješ, posjekotine na licu od žileta... Zaboravljaš maramice prije izlaska? Oslanjaš se na mene da te podsjetim da ti novčanik leži bačen na mom krevetu?

Tvoj osmjeh, iskren i blag, dok se ja ujutro protežem i zijevam? Tvoja izvještačena ljutnja i vikanje pred mojom majkom... Razgovori sa mnom o tvom poslu, kao da sam ja upućena u sve detalje, a onda se iznenada sjetiš da ja nisam tvoja, pa mi daješ znak da se pretvaraš. Zatim ponovo zaboraviš, pa se raspričaš i nježno mi se obraćaš... Pa tvoje oduševljenje mojom novom haljinom? Tvoje navike kad jedeš: hljeb treba da se zagrije i pocrveni, riža sa povrćem? Čak i način na koji spavaš... Znam točno kada si okrenut na desnu stranu. Kako misliš da zaboravim sve ovo?

Ovo su sitnice, ali su one čvrsti vezovi u tkanini bračne ljubavi.

-Tkanina! Kakvog li poređenja. Ne zaboravi, molim te, na iglu. Opasna je, i u tvojoj je ruci.
Nasmijala se blago, a zatim se uozbiljila i rekla: - Mene se nemoj nikada bojati. Dugo je ostao pognute glave, a onda je podigao pogled i rekao:
-Seno, daj mi vremena da razmislim.
-Koliko dugo nisam čula od tebe Seno. Čemu sav ovaj strah od mene?
-Ne bojim se ja tebe. Bojim se za svoju riznicu. Riznicu škrca koji svoje blago zaključava u srcu. Sad spavaj, Seno, razmislit ćemo ujutro. Možda nam se sreća osmjehne.

Pokrio ju je kao i obično, ugasio svjetlo, i otišao do svog kreveta na podu u uglu sobe. Samo što se spustio na njega i pokrio se, čuo je kako je Sena ustala sa svog kreveta, došla korak po korak do njegovog, uvukla se pod njegov pokrivač, i pribila uz njega govoreći:

-Ti si mi muž pred Bogom, ljudima i mojim srcem. Nećeš se nikada izvući iz mojih ruku. Obavila se oko njega i zagrlila ga tako da se sada on našao na mjestu jastuka kojeg bi ona noću privlačila k sebi. Bila je to njihova prva bračna noć. Možda je to bio prvi put otkako je braka da mladenci ostavljaju bračni krevet da bi svojim zagrljajima pokrili pod...

Tawfiq Al-Hakim izdvojena priča "Prva bračna noć"