Ovu istinitu priču pripovijeda Halid El-Džubejr, kardiovaskularni hirurg: Jedne prilike sam operisao dječaka koji je imao dvije i po godine. Bilo je to u utorak, a taj i idući dan su prošli bez ikakvih komplikacija. Ali u četvrtak u 11:15 prije podne – zbog šoka koji sam doživio sjećam se kao da je jučer bilo – jedna od medicinskih sestara…
me je obavijestila da je dječakovo srce stalo i da je on prestao disati. Požurio sam k njemu i 45 minuta mu masirao srčani mišić, ali sve je bilo uzalud. Kad smo već izgubili nadu, Allah je dao da srce nastavi s radom i mi smo Mu se zahvalili na tome.
Otišao sam da obavijestim djetetovu porodicu o cijelom slučaju. Kao što znate, u takvoj situaciji nije s njima nimalo jednostavno razgovarati. U bolnici sam zatekao djetetovu majku. Rekao sam joj da je uzrok zatajenja srca bilo obilno krvarenje iz jednjaka; a uzrok nam je nepoznat i bojimo se znatnog oštećenja djetetovog mozga. I šta mislite kako je reagovala na to? Je li plakala? Je li mene krivila? Ne, samo je rekla: ‘Elhamdulillah’.
“Moj Allahu, izliječi moje dijete“
Nakon 10 dana, dijete je počelo pomicati. Zahvalili smo se Allahu i bili sretni jer se je moždana funkcija vraćala u normalu. Ali nakon 12 dana, srce je opet stalo. Ponovno sam masirao srce 45 minuta, ali ovog puta ono nije reagovalo. Otišao sam djetetovoj majci i rekao joj da više nema nikakve nade za ozdravljenje. Ona je tada rekla: „Elhamdulillah. Moj Allahu, pomozi nas i izliječi moje dijete.“
S Allahovom pomoću, djetetovo srce je opet počelo kucati. Nakon tog zatajenja srca, dijete je preživjelo još šest sličnih napada prije nego smo bili u stanju da zaustavimo krvarenje. Tri mjeseca su prošla nakon svega toga, a dijete se i dalje nije pomicalo. A kad je na kraju pokazalo znake života, zadesio ga je novi musibet – na glavi mu se pojavio ogroman apsces, ispunjen gnojem. U svom dotadašnjem radu, nisam ništa slično vidio. Obavijestio sam njegovu majku o težini stanja, i ona je opet samo rekla: „Elhamdulillah“.
Dijete je prebačeno na odjel hirurgije gdje su ga preuzeli specijalisti za oboljenja mozga i nervnog sistema. Nakon tri sedmice, dijete se počelo oporavljati od nove operacije, ali se i dalje nije pomjeralo. A potom je oboljelo od čudnog trovanja krvi i temperatura mu narasla na 41.2°C. Obavijestio sam njegovu majku, a ona je opet strpljivo rekla: „Elhamdulillah. Moj Allahu izliječi moje dijete.“
Nastavili smo se boriti za djetetov život. Nakon 6 mjeseci dijete je napustilo intenzivnu njegu. Ali nije bilo u stanju da priča, da vidi niti da se kreće. Na prsima je imalo veliku otvorenu ranu od operacije. A kako se samo njegova majka o njemu brinula, subhanAllah. Čitavo ga je vrijeme brižno pazila i njegovala. I bila strpljiva i puna nade.
Šta vi mislite, kolike su šanse da se oporavi dijete koje je prošlo kroz sve ove tegobe i bolesti? Možete li zamisliti kako je bilo majci čije je dijete bilo na rubu mezara i kojoj nije ništa drugo preostalo, sem da dovi Allahu?
Znate li šta se desilo dva mjeseca nakon toga? Uz Allahovu pomoć, dječak se je potpuno oporavio i tako je sav trud i sabur njegove majke nagrađen na najljepši način.
“Stid me je da je i pogledam“
Ali tu priči nije kraj. Ispričat ću vam još nešto što je moje oči ispunilo suzama. Godinu i pol nakon što je dijete napustilo bolnicu, dječakovi roditelji su došli da me posjete. S njima je bilo i njihovo dijete, potpuno zdravo – kao da se ništa nije desilo. A majka je u naručju nosila bebu od 4 mjeseca. Srdačno sam ih dočekao i u šali upitao muža je li im ta beba šesto ili sedmo dijete.
On se kiselo nasmijao na te riječi, i rekao: „Ovo je tek naše drugo dijete. Naš sin kojeg ste operisali je naše prvo, a dobili smo ga tek nakon 17 neplodnih godina braka. I nakon tolikog čekanja, on se je teško razbolio, što ste i sami posvjedočili“.
Na te sam riječi zaplakao, nisam se više mogao suzdržati. Uzeo sam tog čovjeka za ruku i nakon što smo ostali, upitao ga: „Vaša supruga je i pored 17 godina neplodnosti imala toliko sabura na sve onom što je zadesilo vašeg sina!?“ Znate li šta mi je rekao? Poslušajte pažljivo, draga moja braćo i sestre.
Reče mi: “S njom sam u braku već 19 godina i nikad do sada nije propustila noćni namaz, osim s opravdanim razlogom. Nikad je nisam čuo da je nekoga ogibetila, prenosila tuđe riječi, niti me je ikad slagala. Kad god krenem negdje ili se vratim kući, ona mi otvori vrata, prouči za mene dovu, i ljubazno me dočeka ili isprati. I u svim svojim djelima pokazuje svoju ljubav, brižnost i saosjećanje.“
I tad je dodao: „Doktore, zbog sve pažnje koju mi poklanja i njenog lijepog ahlaka prema meni, stid me je da je i pogledam u oči“.
Primjedbe
Objavi komentar