Ubistvo Husejna, radijallahu anhu (ehlu-sunnetski opis događaja)
.jpg)
Uglavnom suština sadržaja tih pisama ogleda se u tome da oni ne žele da klanjaju džumu za svojim emirom Nu'manom b. Beširom, zbog toga pozivaju Husejna da ih on predvodi, pa ako bi došao oni bi odmah protjerali svoga emira u Šam. U nekim (pismima) stoji: "Plodovi su uzreli, pa ako želiš dođi čeka te spremna vojska." Husejn je poslao svoga amidžića Muslima b. Ukajla b. Ebi Taliba da se uvjeri u njihovu iskrenost i slogu, da bi poslije toga i sam lično otišao. Muslim je sa svojom pratnjom zalutao u putu pa su oni oko njega umrli od žeđi. On je potom napisao Husejnu moleći da ga razriješi te dužnosti. On mu je odgovorio:"Bojim se da iza tvoga zahtjeva stoji kukavičluk." Zatim je Muslim produžio dok nije došao do Kufe. U Kufi mu je dvanaest hiljada ljudi dalo prisegu za Husejna. Nu'man b. Bešir, emir Kufe, je primjetio njihove djelatnosti, pa je održao hutbu na kojoj im je zabranio sektašenje i izazivanje nereda. On im je tom prilikom rekao: "Neću se boriti ni protiv koga dok se ne počne boriti protiv mene i ne želim nikoga ni za šta optuživati. Ali ako prekršite datu mi prisegu, znajte da ću se boriti protiv vas sve dok mognem držati sablju u ruci."
Jezid je znao da je Nu'man bio blag i pobožan i da se neće moći suprostaviti pomenutom pokretu. Zato je on pisao Ubejdullahu b. Zijadu, svome namjesniku u Basri, da pod njegovu upravu stavlja i Kufu. Zatim mu je naredio da otiđe u Kufu i da traži Ibn Ukajla, kao što se biserje traži, te da ga uhapsi ili ubije ili protjera. Ubejdullah je za namjesnika Basre postavio svoga brata i uputio se prema Kufi. Po dolasku u Kufu ubrzo je preuzeo stvar u svoje ruke. A što se tiče prisege date Muslimu, njega je iznevjerila skupina od dvanaest hiljada, tako da je ostao usamljen i protjeran, da bi na poslijetku bio ščepan i pogubljen.
U međuvremenu Husejnu je stiglo Muslimovo pismo u kojem se spominje prisega onih dvanaest hiljada na vjernost do smrti. Tako je na kraju sezone hadža i sam krenuo za Kufu. U toj odluci niko ga nije podržavao osim Ibn Zubejra jer je znao da stanovništvo Hidžaza neće krenuti za njim sve dok je Husejn prisutan. Otuda je Husejn bio najveća prepreka za njega. (Pogledaj Taberija, 6/196-197 i 6/216, 217.)
Svi njegovi rođaci, prijatelji i iskreni savjetnici su mu zabranjivali da ide na propast osuđeno putovanje i upozoravaše ga na težinu mogućih posljedica. Među njima se posebno isticao njegov brat Muhamed b. Hanefije. (Pogledaj Taberi, 6/190-191). Zatim amidžić njegova oca, učenjak ummeta, Abdullah b. Abbas. (Pogledaj Taberi, 6/216-217). Zatim Abdullah b. Dža'fer b. Ebi Talib, njegov amidžić, 2/219. Stvar je došla dotle da je Abdullah b. Dža'fer zamolio Jezidovog namjesnika u Mekki, Amru b. Seida b. Asa, da on lično napiše Husejnu pismo u kojem bi mu obećao svoju zaštitu, te da ga podsjeti na dobročinstvo, rodbinske veze i da ga zamoli da se vrati. Namjesnik Mekke je udovoljio ovom zahtjevu i još doda: "Napiši što god želiš ja ću to opečatiti." Tako i bijaše. I uistinu je Abdullah b. Dža'fer otišao sa Jahjom b. Seidom b. Asom, namjesnikovim bratom. Oni su uporno pokušavali da Husejna odvrate od njegova putovanja, ali bezuspješno. Sadržaj pisma namjesnika Mekke naveden je u Taberijinom Tarihu, 6/215-216.
Čini se da pored pomenutih ličnosti nije postojao niko pametniji, utjecajniji i iskreniji u tom pogledu.
Također se prenosi da su ga savjetovale sljedeće ličnosti: Omer b. Abdurrahman b. Haris b. Hišam Mahzumi, Pogledaj Taberi, 6/215-216, Haris b. Halid b. As b. Hišam, 6/216. Čak ga je savjetovao i pjesnik Firzdek. On mu je rekao: "Njihova srca su uz tebe, a sablje su im sa Umejevićima", Taberi, 6/218.
Sve ove aktivnosti nisu urodile plodom da Husejna odvrate od putovanja koje je slutilo na zlo kako za njega tako za islam i ovaj ummet do današnjeg dana pa čak i do Sudnjeg dana. A sve to zahvaljujući njegovoj stranki (šiatihi) koja ga je bodrila s ciljem da izazovu smutnju, raskol i zlo da bi ga na kraju kukavički izdali, prevarili i obmanuli. Oni koju su poslije njih došli nisu se zadovoljili time što su njihovi prethodnici ispleli ovu intrigu Husejnu već su ubacili sumnje u istoriju islama i iskrivili istinu.
Bilježi Taberi da su Husejna, nakon što je izišao iz Mekke sustigli izaslanici namjesnika Mekke, Omera b. Seida, pod vođstvom njegova brata Jahje. Oni ga upitaše: "Gdje ideš", a zatim pošto su dobili odgovor zatražiše da se vrati?! Husejn je odbio da posluša, pa je došlo do manjeg sukoba u kojem su se dvije strane potukle s bičevima. Zajedno sa onim oko njega Husejn je uspio da se odbrani, a zatim je nastavio svoj put. Tada ga zovnu Jahja: "O Husejne, boj se Allaha, ne napuštaj džemat muslimana i ne cjepkaj ovaj ummet." On mu je odgovorio Kur'anskim ajetom: "Meni moja a vama vaša dijela, ja nemam ništa sa onim šta vi radite a ni vi nema te ništa sa onim što ja radim." A zatim je nastavio.Također bilježi Taberi da je Abdullah b. Džafer, pošto je saznao za Husejnov odlazak, poslao mu pismo po dvojici svojih sinova Avnu i Muhamedu, u kojem stoji: "Kada otvoriš ovo pismo želim da znaš da sam žalostan zbog tvog odlaska kao i zbog mjesta u koje odlaziš za koje se bojim da bi mogao u njemu nastradati i tako iskorijeniti svoju porodicu. Ako ti pogineš ugasit će se zemaljsko svijetlo. Ti si simbol upućenih i znamenje vjernika. Ne žuri sa svojim putovanjem. Ja ću doći za ovim pismom."
Bilježi Ibn Kesir, str. 291-292, da ga je Abdullah b. Omer, nakon što je saznao za njegov odlazak u Irak, a bio je u Mekki, sustigao na razdaljini od tri dana jahanja a zatim ga upita: "Gdje si krenuo?" "U Irak", reče. "Ovo su njihova pisma i bej'a koju su mi dali." Na to mu Ibn Omer reče: "Ispričat ću ti jedan hadis: Džibril je došao Poslaniku, sallallahu alejhi ve selleme, pa mu je dao da bira između dunjaluka i Ahireta. On je izabrao Ahiret. Ti si dio Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, i to nikada niko više neće biti." "Allah je taj dio ostavio na najboljem od vas." Pa je odbio da se vrati. On ga je tada zagrlio i reče: "Neka te Allah sačuva od pogibije."Također se prenosi da je Seid Hudrij došao kod Husejna i rekao: "Došao sam ti kao savjetnik i susosjećam sa tobom. Čuo sam da su ti ljudi iz Kufe od vaše stranke pisali i da te pozivaju da im dođeš. Nemoj ići! Čuo sam tvoga oca u Kufi kada je rekao: 'Tako mi Allaha, dosadili su mi i omrzli a i ja sam njima dosadio i omrzao, nikada neće ispuniti svoje dužnosti. Od njih će se spasiti samo onaj koga promaši strijela. Tako mi Allaha, oni nemaju odlučnosti ni nijeta da ustraju u ovoj stvari niti da se bore.'" Pogledaj El-Bidaje ven-Nihaje.
Spominje Ibn Kesir da je Jezid b. Muavija poslao pismo Abdullahu b. Abbasu u kojem traži od njega da spreči Husejnov odlazak. Između ostalog on kaže: "Mislim da su mu došli ljudi sa istoka i ponudili hilafet. Ti ih dobro poznaješ i imaš iskustva sa njima. Ako to uradi napravit će raskol. Ti si ugledan u svojoj porodici i onaj do čijeg se mišljenja drži, zato mu zabrani da pravi raskol." I zaista je Ibn Abbas došao kod Husejna i dugo razgovarao sa njime. On mu je tom prilikom rekao: "Zaklinjem te Allahom da to ne činiš, bojim se da ćeš upasti u neprilike i umrijeti, zato ne idi u Irak. A ako već moraš onda bar sačekaj dok se završe obredi hadža i dok se ne susretneš sa ljudima i vidiš kako se stvari odvijaju pa onda konačno odluči." On je to odbio. El-Bidaje ven-Nihaje, str. 161-163.
Također bilježi Taberi da je Husejna susreo jedan od Ikrimetovih sinova dok je boravio u Batnul-Kasbeh, pa ga je upitao kuda ide, na što mu je ovaj sve ispričao. On mu reče:"Zaklinjem te Allahom da ne ideš jer nećeš zateći osim jezike i oštre sablje. Da su ti oni koji traže da im dođeš obezbjedili put i poštedjeli te borbe to bi nešto i značilo." Husejn mu na to reče: "O Abdullahu, jasno mi je šta želiš reći, međutim niko ne može promjeniti Allahovu odredbu", zatim je otišao. Husejn je nastavio putovanje sve dok mu nije doprla vijest o Muslimovoj smrti, te da su se njegove pristalice raspršile.
Bilježi Taberi da je Muslim b. Ukajl, nakon što su mu uzeli sablju, gađali ga kamenjem i pošto se predao, rekao: "Ovo je početak izdaje", zatim je zaplakao. U njegovoj blizini je bio Amr b. Ubejdullah b. Abbas pa mu reče: "Ko traži ono što si ti tražio pa ga snađe ono što je tebe snašlo ne treba da plače." On mu na to reče: "Tako mi Allaha, ne plačem zbog sebe i uopšte ne poklanjam pažnju tome što ću ja umrijeti već plačem zbog onih koji dolaze, plačem zbog Husejna i njegove porodice." On se zatim okrenu prema Muhamedu b. Eš'asu, pa mu reče: "O Allahov robe, tako mi Allaha, neka te ne zavaravaju puste želje! Da li možeš poslati nekog svoga čovjeka da ispred mene obavjesti Husejna. Ja ne znam da li je on već krenuo sa svojom porodicom, pa da ga obavjesti da je Muslim zarobljen i da će do mraka biti pogubljen i neka mu rekne da se vrati sa svojom porodicom i neka ga ne obmanjuju Kufljani. Oni su bili na strani tvoga oca koji je želio da ga smrt ili ubistvo rastavi od njih. Neka mu rekne da su mene izdali i slagali, izdat će i tebe. Reci mu da lažac nema časti." Ovaj mu je obećao da će dostaviti poruku. On je poslije poslao izaslanika koji je susreo Husejna i prenio mu Muslimovu poruku. On mu reče: "Što bude određeno to će se i desiti", zatim je nastavio putovanje, a bio je u mogućnosti da se vrati, 4/278-281.
Taberi je, također, zabilježio, 4/292-294, da je Husejn nakon što se uvjerio u Muslimovu smrt, kao i izdaju Iračana rekao članovima svoje porodice, kao i onima koji su bili sa njim na putovanju: "Naša stranka nas je napustila, ko od vas želi da se vrati neka se vrati." Pa je se većina svijeta razišla i nisu sa njim ostali osim njegovi sinovi, rođaci i nekoliko iskrenih štićenika, čiji ukupan broj nije prelazio stotinu.
Prenosi Mes'udi da je Ubejdullah b. Zijad rekao Husejnovom ubici: "On je i po ocu i po majci bio najbolji čovjek i najbolji rob, zašto si ga ubio?" Zatim je naredio da ga pogube.(Pogledaj Murudž ez-zeheb, 3/141).
Bilježi Taberi sadržaj Jezidovog pisma upućenog Ubejdullahu b. Zijadu po pitanju Husejna u kojem mu oporučuje: "Nemoj da mi se vratiš sa rezultatom koji ne volim. Saznao sam da je Husejn krenuo prema Iraku, Pripremi špijune i oružje, budi oprezan, ne prepuštaj ništa slučaju, uhapsi onog u koga sumnjaš i ne ubijaj osim onoga ko se bude borio protiv tebe." (Taberi, 4/282-286).
Bilježi Ibn Kesir da je Mervan b. Hakem u momentu Husejnova odlaska za Irak napisao Ubejdullahu b. Zijadu: "Husejn je krenuo prema tebi. Znaj da je on Fatimin sin, a da je Fatima kćer Božijeg Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme. Tako mi Allaha, niko od muslimana nam nije draži od Husejna. Dobro se čuvaj da uradiš stvar koje se neće moći nikako popraviti, i koju niko od običnog svijeta neće zaboraviti i koju će spominjati dok je dunjaluka."
Muavija je lično oporučio svojim namjesnicim i svome sinu Jezidu da lijepo postupaju sa Husejnom.
Jezidova tuga zbog Husejnove pogibije i postupanje sa njegovom porodicom
Prenosi se da je Jezid zaplakao kada mu je donesena Husejnova glava. Njenom donosiocu on reče: "Želio sam da mi ispoljite pokornost bez ubijanja Husejna, neka Allah proklete Ubejdullaha b. Zijada. Tako mi Allaha, da sam se ja sa njim susreo oprostio bih mu. Neka se Allah smiluje Husejnu." Zatim nastavi: "O Husejne, tako mi Allaha, da sam te ja susreo ne bih te ubio." Potom je zovnuo malog Aliju, Husejnova sina, i njegove žene, pa su uvedeni kod njega gdje su bili i uglednici Šama. Zatim se obrati Aliji: "Tvoj otac je prekinuo rodbinsku vezu, zanemario moje pravo i pokušao mi preoteti vlast. Allah je dao da se desi ono što si vidio." Zatim je naredio da se smjeste u njegovu kuću i da se snabdiju svime što im je potrebno. Poslije toga Jezid nije ni doručkovao ni večerao a da Alija nije bio u njegovu društvu. Nakon izvjesnog vremena on naredi Numanu b. Beširu da ih snabdije svim potrebštinama za put, te da im odredi dostojnu pratnju i uputi ih za Medinu.
Kada su htjeli da krenu Jezid zovnu Aliju, isprati ga i reče mu: "Allah te prokleo Ibn Merdžane, tako mi Allaha, da sam ga ja susreo udovoljio bih na svaki njegov zahtjev i trudio bih se svim silama da ga ne ubiju pa makar na tom putu izgubio nekog od svojih sinova. Međutim Allah je odredio da se desi to što se desilo. Piši mi ako budeš imao bilo kakvu potrebu."
Bilježi Ibn Kutejbe kada su Jezidu donijeli Husejnovu glavu, toliko je plakao da umalo nije izdahnuo. Sa njim su plakali i prisutni Šamljani tako da se mogao čuti povišen glas plača.
Bilježi Ibn Mesudi da je Ibn Zijad rekao Husejnovom ubici: "On je i po ocu i po majci najbolji čovjek i najbolji Allahov rob, zašto si ga ubio?" Zatim je naredio da mu se odsječe glava. (Pogledaj Murudžuz-zeheb, 3/141)
Spominje Taberi nakon što je do Ibn Zijada u večer dovedena Husejnova porodica on naredi da im se pripremi stan, opskrba i odjeća, a zatim ih uputi Jezidu.
Profesor Derveze, 8/384, kaže: Predaje koje govore o lijepom odnosu Ibn Zijada, a zatim i Jezida prema Husejnovom sinu, kćerima i ženama, o Jezidovom ustezanju od ubistva, plaču za njim i druženje njegove porodice sa Husejnovom porodicom su tačnije od predaja koje govore da su grubo i hladnokrvno postupili prema njima. U prilog tome ide i činjenica da uopšte nije došlo do žešćeg sukoba koji bi uzrokovao osvetu i ugrozio čast i živote djece i žena. To što se desilo bilo je nenamjerno i protiv njihove volje. U prilog tome mogu se navesti predaje koje bilježi Taberi i Ibn Kutejbe, a koje govore o međusobnom dopisivanju Jezida i Husejnova sina. Tome se može još dodati činjenica da u medinskoj revoluciji protiv Jezidove vlasti nije učestvovao Alija niti neko od njegovih rođaka. Jezid je oporučio svome vojskovođi da mu po ulasku u Medinu ukaže počast, da ga obavjesti da je od njega primio pismo te da su ga pokvarenjaci zabavili od njega, što je ovaj i učinio te mu je predao Jezidovo pismo. Pogledaj Tarih od Taberija, 4/379, i El-Imametu ves-sijase, 1/200.
Pa šta na kraju reći ako se ove predaje usporede sa predajama lažova koji spominju da je vrijeđan Ehlul-bejt i da su vođeni na devama bez povodaca nakon Husejnova šehadeta?! Nema sumnje da su to očite laži. Muhamedov ummet nikada nije ohalalio psovanje i vrijeđanje Hašimija. Protiv Husejna su se borili iz straha da im ne sruši vlast. Pošto je preselio time je afera i okončana, a njegova porodica otpremljena za Medinu. Rafidije zaboravljaju kako je došlo do takvog završetka. Nema sumnje da je Husejnovo ubistvo veliki grijeh i da njegov ubica, ali i svako ko je time zadovoljan, zaslužuje kaznu. Međutim, njegovo ubistvo nije manji grijeh od ubistva njegova oca niti čovjeka njegove sestre, Omera radijallahu anhu, niti ubistvo čovjeka njegove tetke Osmana ,radijallahu anhu. Zanimljivo da su ovi isti munafici iz Kufe ciljano pozvali Husejna da mu daju bej'u da bi ga potom napustili i uskratili mu pomoć. Oni su prouzrokovali njegovo ubistvo a zatim su izašli da ga navodno oplakuju.
Alu-bejt okrivljuje šije
Autor Et-Tuhfetu isna ašerije kaže: Prenosi veliki ši'itski učenjak ovog vremena Hibetudin Sihristani od Džahiza od Huzejme Esedija da je rekao: "Kada sam došao u Kufu slučajno sam ugledao Aliju b. Husejna kako sa djecom napušta Kerbelu i odlazi Ubejdullahu b. Zijadu. Tog dana sam vidio Kufljanke kako cjepaju džepove oplakujući Husejna. Čuo sam Aliju b. Husejna kako sićušnim glasom govori: 'O Kufljani, kako to da nas oplakujete a vi ste nas ubili!'
Vidio sam Zejneb bint Alij, radijallahu anha, a tako mi Allaha nije bilo boljeg govornika, kako kaže: 'O Kufljani, vi ste ološ i izdajice, vaš primjer je kao primjer one koja je rasplela svoju pređu nakon što je bila čvrsto ispletena. Vi ste oholi i mrzovoljni, uzrokujete proljevanje krvi i namigujete neprijateljima. Vi ste kao pođubrena njiva ili kao srebro u grobu. Kakvo ste samo zlo pripremili sebi. Neka se Allah rasrdi na vas i da vječno budete kažnjeni. Zar plačete? Tako mi Allaha plačite i treba da plačete. Puno plačite a malo se smijte, spasili ste se a ponijeli ste ljagu i sramotu koju nikada nećete sprati. "'
Da li je Jezid odgovoran za Husejnovo ubistvo?
Istoričar Derveze veli: Iz prethodno navedenog možemo zaključiti sljedeće: "Ne postoji opravdan razlog zbog kojeg bi Husejnovo ubistvo pripisali Jezidu. On nije naredio da mu se oružano suprostave, a pogotovo ne da ga ubiju. Ono što je Jezid naredio je da se okruži i da se ne bore protiv njega osim u slučaju da on započne borbu. Isto ovo bi se moglo reći i za Ubejdullaha b. Zijada. On je naredio svojim vojnicima da ga okruže, te da mu ga dovedu kako bi mu pružio ruku ili da se obaveže na prisegu Jezidu, čija je bej'a šerijatski punovažna. Ovako nešto se ne bi moglo pripisati čak ni vojskovođama pod čijom komandom je došlo do okršaja. Naprotiv, oni su svim srcem želili da ih Allah poštedi iskušenja borbe protiv Husejna, a kamoli da ga ubiju. Uložili su maksimalan trud da ga odobrovolje da se pokori Jezidu i da mu da bej'u. Pošto je Husejn odbio da se preda i da prihvati ono što su prihvatili i ostali muslimani, i pošto se silom suprostavio onda je borba protiv njega šerijatski i politički gledano bila dozvoljena." (Profesor Derveze, 8/383-384)
Neko bi mogao reći zar nije bila obaveza da Jezid i Ibn Zijad prime jedan od tri pravedna Husejnova uslova koje im je uslovio. Ti uslovi su: Prvo da se vrati odakle je i došao. Drugo da lično otiđe do Jezida. I treće da se priključi nekoj od vojnih postaja. Neki tvrde da predaje koje govore o ovim šartovima uopšte nisu tačne.
Bilježi Taberi predaju od Sema'na da je rekao: "Bio sam uz Husejna kada je napustio Medinu i otišao za Mekku, zatim kada se iz Mekke zaputio za Irak i nisam ga napuštao sve dok nije poginuo. Nikome ništa nije rekao u Medini, Mekki, u toku putovanja niti u logoru sve do dana pogibije a da to nisam čuo. Tako mi Allaha, nije im nudio ono što svijet govorka. Također im nije ponudio, kao što to svijet misli, da otiđe kod Jezida b. Muavije i da mu položi prisegu niti da se priključi nekoj vojnoj postaji muslimana. On je tom prilikom rekao: 'Pustite me da prošetam zamaljskim prostranstvom i da razmislim šta da naredim ljudima.'" (Mes'udi, str. 313).
Ovaj Husejnov zahtjev ne bi prihvatio niko ko se i najmanje razumije u politiku iz straha da ne podstakne svoje pristaše po pokrajinama na novi val pobuna i nereda. Međutim mišljenja smo da je u datoj situaciji najbolje rješenje bilo da su Ubejdullaha b. Zijad i njegovi ljudi opkolili Husejna i njegovu delegaciju i tako ih zadržali, a da su im dostavili sve potrebštine do vremena uspostave primirja i smirivanja situacije. To je bilo moguće izvesti jer su bili malobrojni, naime, njihov broj nije prelazio stotinu. Na taj način bi izbjegli borbu. Također su mogli pokušati na razne načine da ih razoružaju, međutim Allahova odredba je morala da se realizuje. Na kraju kažemo mi smo Allahovi i Njemu se vraćamo. Molimo Allaha da uputi one koji svake godine oživljavaju uspomene na ovaj nemili događaj. Oni time uništavaju sebe na dunjaluku prije Ahireta a da to i ne osjećaju, pogotovo ako se zna da su Emevije davno nestali.
Na kraju ovog opasnog poglavlja navest ćemo riječi istoričara Izeta Derveza, 8/386, nakon što smo već citirali neke njegove stavke: Allaha pozivamo za svjedoka da ono što sam pisao nisam pisao iz pristrasnosti i mržnje prema Husejnu i Alu-Bejtu, naprotiv mi ih visoko poštujemo i cijenimo i volimo zbog njihove plemenite veze sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve selleme. Kao istoričari mi na osnovu onoga što smo uvidjeli nismo mogli pisati drugačije. Jer ono što smo spomenuli je plod predaja koje ove događaje tretiraju pravedno, logički, razumljivo i duševno nas smiruju.
Nisam ja jedini koji je došao do ovih zaključaka shodno pomenutim predajama. Mnogo je onih koji se slažu sa nama. U stvari sa nama se po ovom pitanju slaže svaki pravednik, onaj ko nije pristrasan i ko teži istini, pa makar pripadao različitim muslimanskim grupacijama.
Po ovom pitanju navest ćemo još mišljenje od velikog imama, Ibn Tejmijje, Allah mu se smilovao. Nakon što je naveo predaje u kojima su savjeti Husejnu da ne ide na put zbog opasnosti koje to putovanje povlači kao i mogućnosti pogibije, on kaže:
"Nije bilo koristi od tog izlaska, niti ovosvjetske niti onosvjetske. Njegovo putovanje i ubistvo je izazvalo nered koji se ne bi desio da je ostao. To što je namjeravao pribaviti korist i odagnati zlo nije postigao, naprotiv njegovim izlaskom i ubistvom zlo se uveliko povećalo a dobro smanjilo. I ne samo to, već se može reći da su ti događaji postali uzrokom velikog zla. Husejnovo ubistvo je najavilo sigurnu smutnju i nered." (Pogledaj Munteka min Minhadžis-sunne, str. 287-288).
Primjedbe
Objavi komentar