Iskustvo koje čovjek stječe u životu prolazeći kroz razne mile i nemile situacije i događaje, baveći se različitim poslovima, mijenjajući životnu sredinu i upoznavajući razne profile ljudi, sigurno je faktor koji bitno utječe prvenstveno na intelektualni, a onda i svaki drugi razvoj svakog pojedinca. Zbog toga se često prilikom konkursa za popunjavanje nekog ozbiljnog i važnog radnog mjesta traži osoba sa dugogodišnjim iskustvom u struci. Ako znamo da je pozivanje ljudi u islam najljepši i najčasniji poziv na ovom svijetu, što nam svjedoči Uzvišeni Allah u Svojoj Knjizi:
''A ko govori ljepše od onoga koji poziva Allahu, koji dobra djela čini i koji govori: Ja sam doista musliman'' (1), sigurno je da je i u ovom pozivu iskustvo nešto što uveliko pomaže dolasku do uspjeha i ostvarenju praktičnih rezultata. Isto tako nam je dobro poznato da iskustvo u bilo kojem zanimanju ili nauci, pa i u islamskom misionarstvu i traženju šerijatskog znanja, dolazi kao plod dugogodišnjeg mukotrpnog rada i stalnog učenja i usavršavanja. Zato ćemo vidjeti da je većina islamskih učenjaka svoj vrhunac u šerijatskom znanju i radu za islam dostigla upravo u poznijim godinama. Praksa prvih generacija po ovom pitanju bila je vrlo logična i veoma plodonosna, pa su u mladosti dosta učili napamet, a kasnije su naučeno razumijevali i shvaćali, i nakon toga izvodili šerijatske propise i pravila, izdavali fetve i pisali kapitalna djela klasične islamske literature. Zbog toga, ostarjeti u islamu čineći dobra djela je titula koja zavređuje posebno lijep odnos prilikom susreta i komunikacije s takvom vrstom osoba. Kada su Poslanika, sallallahu alejhi ve selem, upitali ko je najbolji između svih ljudi, on je odgovorio:
''Najbolji od svih je onaj ko dugo živi, a njegova dobra djela budu mnogobrojna.''(2)
U drugom hadisu Poslanik, sallallahu alejhi ve selem, potiče na blagost prema mlađima i na poštivanje starijih pa kaže: ''Ne pripada mome ummetu onaj ko ne poštuje naše starije i nema milosti prema našim mlađima….'' (3)
Isto tako, ukazivanjem počasti i poštovanja prema starijim osobama, muslimani na neki način veličaju i slave Uzvišenog Allaha. Ebu Musa el-Eš'ari radijallahu anhu prenosi da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao: ''Zaista se u veličanje Uzvišenog Allaha ubraja i ukazivanje počasti sijedom starcu muslimanu...'' (4)
Stoga, ako se u jednom čovjeku spoji ispravno vjersko znanje i dug životni vijek koji je u globalu proveden u iskrenom radu za islam, sa sigurnošću možemo tvrditi da ovakva kombinacija rezultira nastankom islamskog učenjaka u pravom smislu riječi, koji svakako zaslužuje da bude cijenjen, voljen i poštovan.
Omladina glumi učenjake
Ukoliko se obrne ovaj redoslijed, pa se kao vjerski autoriteti budu nametali mladići oskudnog vjerskog znanja i bez iskustva u radu za islam, nošeni više poletom kratkog dometa nego istinskim islamskim znanjem koje je potvrđeno riječima i djelom, tada dolazi do pojave mnogih loših i negativnih pojava od kojih je jedna naročito opasna. Naime, spontano nastaju brojne grupe mladića koji klevetaju i omalovažavaju istinske vjerske autoritete, te pod izgovorom rada za islam čine velike gluposti koje da'vetu nanose mnogo više štete nego koristi. Na čelu ovih grupa većinom se nalaze samouki, često vrlo inteligentni i karizmatični mladići ili osrednji ljudi, koji se u najboljem slučaju mogu definirati kao početnici u traženju znanja. Ovo je još jedan od belaja kojim je u današnjem vremenu iskušan islamski ummet, možda više nego ikada do sada. U velikoj nestašici uleme, i ono malo vjerskih autoriteta ehli-sunneta koje imamo biva oštro napadano i kritizirano, i to od strane onih koji sebe smatraju spašenom grupom i nosiocima ispravnog vjerovanja, a čija starosna dob u prosjeku teško da prelazi trideset godina. Kada je jedne prilike Poslanik, sallallahu alejhi ve selem, upitan o predznacima Sudnjeg dana, odgovorio je:
''...i kada se znanje bude tražilo od omladine.''(5)
Kad bismo ovaj hadis i odbacili kao slab, mnoge vjerodostojne predaje od ashaba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve selem, upućuju na opasnost učenja i stjecanja znanja kod omladine. Govorio je Abdullah b. Mes'ud, radijallahu anhu:
''Uistinu ćete stalno biti u dobru sve dok znanje bude kod vaših starijih, a kada znanje bude kod vaših mlađih, onda će mladi starije proglašavati luđacima'', a u drugoj sličnoj predaji od istog ashaba stoji:
''Ljudi će biti u dobru sve dok im znanje bude dolazilo od starijih, a kada im znanje dođe od omladine, tada će biti upropašteni.'' (6)
Kod tumačenja pojma ''mlađi'' (u slobodnijem prijevodu: početnici, žutokljunci) u spomenutim predajama, islamski učenjaci navode više mišljenja, koja se otprilike svode na četiri:
1. neki kažu da se misli na različite vrste novotara koji ne slijede predaje niti Poslanikovu, sallallahu alejhi ve sellem, tradiciju, već postupaju po vlastitom mišljenju i nahođenju;
2. da se misli na one koji daju prednost mišljenjima onih koji su došli nakon ashaba, a njihova mišljenja zanemaruju;
3. da ovaj pojam podrazumijeva općenito neznalice, bilo da su po godinama stari ili mladi;
4. da se bukvalno misli na mališane koji nemaju mnogo godina, a samim tim ni iskustva. (7)
Hatib el-Bagdadi, rahimehullah, (umro 463. h.g.) u svome kratkom ali vrijednom djelu Nasihatu ehlil-hadis, str. 30, spominje odgovor Ibn Kutejbe ed-Dejnurija, rahimehullah, (umro 276. h.g.) koji je dao nakon što je upitan o značenju predaja koje govore o uzimanju znanja od omladine, pa je rekao:
''Ljudi će neprestano biti u dobru sve dok njihovi učenjaci budu šejhovi (i po znanju i po godinama), a ne omladina, jer je šejha napustilo mladalačko sladostrašće, oštrina, brzopletost i lahkoumnost, pa zbog iskustva koje je stekao neće mu se u njegovo znanje uvući šubha (nedoumice i sumnje), niti će ga nadvladati njegova strast, i neće biti sklon pohlepi i častoljublju, i neće ga šejtan odvesti u zabludu...''
Godina mladih, razmišljanja blesavih
Sva ova mišljenja, možemo slobodno reći, odnose se i na određene skupine u sadašnjem vremenu koje se prepoznaju po neznanju i neiskustvu, grubosti i brzopletosti, ekstremnim stavovima i mišljenjima, što opet rezultira odvajanjem od džemata muslimana, neobavljanjem namaza za imamima koji prakticiraju pojedine novotarije, tekfirenjem muslimana većinom samo zbog neosnovanih sumnji, i naravno neslušanjem učenjaka, te njihovim ismijavanjem i vrijeđanjem, upravo onako kako je rekao Ibn Mes'ud, radijallahu anhu, u navedenoj predaji.
Haridžije, prva sekta koja se pojavila u islamu, su, između ostalih novotara, preteče ovakvih pokreta. Kao što ni oni nisu slušali niti poštivali tadašnju ulemu, odnosno ashabe, slično njima ni današnji ''poletni omladinci'' ne slušaju ulemu današnjice. Opisujući haridžije, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selem, rekao je: ''...mladih godina, suludih zamisli..'' (8)
I ovaj opis, naravno, savršeno odgovara savremenim haridžijama, pa kako smo već rekli, skoro da je pravilo da se radi o omladini, a što se tiče suludih zamisli i mišljenja, tome nema kraja. Dovoljna im je glupost omalovažavati učenjake kada su dobro svjesni riječi Uzvišenog Allaha, u hadisi-kudsijju u kojem On kaže:
''Ko bude neprijatelj Mome štićeniku (evliji), Ja sam mu objavio rat....''(9) , a imam Ebu Hanife i Šafija govorili su:
''Ako Allahovi štićenici (evlije), na ovome i budućem svijetu, nisu fakihi (islamski pravnici) i alimi, onda evlije i ne postoje.'' (10)
Slično ovome govorio je i Ibn Abbas, radijallahu anhuma: ''Ko uznemirava fakiha, taj uznemirava i Poslanika, a ko uznemirava Poslanika, taj uznemirava i Allaha.''(11)
Nije li suludo i vrlo opasno nasljednike Allahovih poslanika nazivati murdžijama, ulemom hajza i nifasa, kipovima koji se obožavaju mimo Allaha, ili trojicu velikih alima dvadesetog i početka dvadeset i prvog stoljeća porediti sa svetim trojstvom? (12) Nije li do daske blentavo i vrlo bezobrazno sjediti u centrima kufra i širka, i izdavati fetve o dozvoli ubijanja muslimanskih žena i djece, a znati da je u osnovi zabranjeno ubijanje čak i životinja koje ne nanose štetu, i onda dotičnu fetvu potpisati sa ''El-Britani'' (Britanac)? (Zamislimo koliku bi ''štetu'' islamu nanio jedan Jevrej koji pod parolom iskrenog rada za dobrobit judaizma živi u Palestini i to u naselju koje je skoro stopostotno naseljeno muslimanima, i sa tog mjesta potiče određene Jevreje na ubijanje drugih Jevreja koji po njemu, eto, nisu dovoljno dobri, i dozvoljava pljačku njihovog imetka, a predstavlja se recimo kao ''Ariel ili Icak El-Palestini''!)
Zar nije isuviše glupo sumnjati u ispravnost čak i svog imana pa onda i imana osvjedočenih muslimana i stalno nastojati zaviriti u njihova srca i preispitivati njihove nijjete? Ovako nešto može samo mrtvo srce, pa makar njegov vlasnik po svojoj spoljašnosti izgledao poput ashaba ili mu okolina zavidjela na njegovim ibadetima. Samo ismijavanje i ogovaranje učenjaka znači ulazak u otvoreni rat sa Allahom Uzvišenim, što može biti povod imanskog umiranja srca te osobe, pa poslije neće posjedovati istinske parametre za dobro i zlo.
Rekao je Ibn Asakir, rahimehullah (umro 571. h.g.):
''Znaj, dragi moj brate, Allah uputio i mene i tebe ka onome sa čime je On zadovoljan, i učinio nas obojicu od onih koji od Njega strepe i boje Ga se istinskom bogobojaznošću, da je meso islamskih učenjaka otrovno, i Allahovo pravilo u raskrinkavanju onih koji ih omalovažavaju je poznato, pa onaj ko svoj jezik usmjeri ka učenjacima da ih grdi i kleveta, Allah takvoga iskuša sa mrtvilom srca prije nego što preseli sa ovoga svijeta.'' (13)
Vidimo da je Ibn Asakir, rahimehullah, još prije nešto manje od devet vijekova, uspostavio vrlo preciznu dijagnozu svim vrstama početnika i ''žutokljunaca'' koji klevetaju i omalovažavaju ulemu, i ustanovio im bolest koja je za srce opasnija od fizičkih bolesti, jer ga ostavlja da živi fizičkim životom, dok je ono ustvari imanski potpuno mrtvo.
Štete li velike
Ne možemo a da ne uzdahnemo od tuge i žalosti za ogromnom energijom i trudom koje ovakve grupe bez milosti upotrebljavaju u verbalnim, a često i fizičkim obračunima sa braćom muslimanima, umjesto da taj isti žar i borbeni duh upotrijebe za istinsku dobrobit svih muslimana. Koliko li je mladosti, snage i energije potrošeno na međusobna trvenja i razmirice dok istinski neprijatelji islama u svemu tome izvlače pravu korist. Kada bi se ta velika energija i polet koji posjeduje omladina kanalisala i usmjeravala znanjem, iskustvom i savjetima koje posjeduje istinska ulema, sigurni smo da bi ovaj ummet puno brže i efikasnije krenuo ka svome konačnom trijumfu. U protivnom, bojimo se da će još dugo mnoge muslimanske čaršije (a bogami i evropske prijestolnice) imati svoje spašene grupe okupljene oko samoukih i samozvanih šejhova brzih na uvredi i pesnici, a nebulozne fetve internetskih šejhova i dalje će podrivati autoritet priznatih alima i još više produbljivati ionako krvave rane na tijelu napaćenog ummeta.
Bilješke:
1-Prijevod značenja Fussilet, 33.
2-Tirmizi, Sunen, br. 2329, Ahmed, Musned, 4/190, Ibn Madže, Sunen, br. 3793, Ibn Ebi Šejbe, El-Musannef, 12/180, br. 35421, Ebu Nu'ajm, Hiljetul-evlija, 9/51, Taberani, El-Evsat, 2/118-119, br. 1441, Bejheki, Es-Sunenul-kubra, 3/519, br. 6526, i Šu'abul-iman, 2/56-57, br. 515, od Abdullaha b. Busra, radijallahu anhu. Albani ga je ocijenio vjerodostojnim. Vidjeti: Silsiletul-ehadis es-sahiha, br. 1836, i Sahihut-tergib, br. 3364.
3-Ahmed, Musned, 5/323, Tahavi, Šerh muškilil-asar, 3/365, br. 1328, Hakim, El-Mustedrek, 1/199, br. 421, El-Bezzar, Musned 7/157-158, br. 2718, Eš-Šaši, Musned, 2/184, br. 1273, od Ubade b. Samita, radijallahu anhu. Šejh Albani, rahimehullah, ocijenio ga je dobrim u Sahihut-tergib, br. 101.
4-Ebu Davud, Sunen, br. 4843, Bejheki, Šu'abul-iman, 13/358, br. 10480, Buhari, El-Edebul-mufred, br. 357, Ibn Ebi Šejbe, El-Musannef, 7/501, br. 22231, od Ebu Muse el-Eš'arija, radijallahu anhu. Albani ga je ocijenio dobrim. Vidjeti: Sahihul-džami’a, br. 2199, i Sahihut-tergib, br. 98.
5-Hadis bilježi Taberani, El-Kebir, 22/361-362, br. 908, i El-Evsat, 8/16, br. 8140, i Abdullah b. Mubarek, Ez-Zuhd, str. 64, br. 61, od Ebu Umejjeta el-Džumehija. Hejsemi kaže da je hadis slab jer se u senedu nalazi Ibn Luheja koji je nepouzdan prenosilac. Vidjeti: Medžme'uz-zevaid, 1/135. Albani ga je ocijenio vjerodostojnim. Vidjeti: Silsiletul-ehadis es-sahiha, br. 695, i Sahihul-džami’a, br. 2207.
6-El-Lalikai, Šerh usuli i'tikad, br. 101, i Ibn Abdul-Berr u Džami'a bejanil-'ilmi ve fadlihi, 1/159. Slično se prenosi i od Omera, radijallahu anhu, sa vjerodostojnim lancem prenosilaca, kako tvrdi Ibn Hadžer, rahimehullah Vidjeti: Fethul-Bari, 13/314.
7-Ibn Abdul-Berr, Džami'a bejanil-'ilmi ve fadlihi, 1/158-160.
8-Buhari, Sahih, br. 3611, od Alije, radijallahu anhu.
9-Buhari, Sahih, br. 6502, od Ebu Hurejre, radijallahu anhu.
10-Hatib el-Bagdadi, El-Fekihu vel-mutefekkih, 1/150, br. 137. i 138.
11-Ibid., 1/150, br. 124.
12-Ovu su sramnu sintagmu pojedini tekfirski protagonisti koristili blateći šejhove Ibn Baza, Ibn Usejmina i Nasiruddina Albanija, rahimehumullah.
13-Ibn Asakir, Tebjinu kezibil-mufteri, str. 29.
Primjedbe
Objavi komentar