ni pitaju čovjeka koji u mesdžidu drži predavanje: ''Šta misliš o 'Abdullah 'Azzamu?'' Ako on kaže: ''Dobar je'', oni ga smatraju novotarom ili ga drže za sumnjivog. Oni slijepo slijede zvanične vladine učenjake u njihovim stavovima prema njihovim vladama i politici. Pa, ako vladini učenjaci kažu da je mir sa Židovima u Palestini dobar i dozvoljen, medhalijevci kao papagaji ponavljaju njihove riječi.
Medahile[i] je ime sekte koja sebe pripisuje selefijama. Nazvani su po Rebi’ bin Hadi el-Medhaliju (iz plemena Medhali), baš kao što su eš’arije nazvane po Ebul-Hasanu el-Eš’ariju (iz plemena Eš’ari).
Oni su nazvani po drugim stvarima također:
• Džamije, nazvani po Muhammed Emin el-Džamiju,učenjaku iz Afrike, koji je ranije započeo neke od kritika učenjaka, studenata i da’ija. Ja lično ne volim ovaj naziv za njih, jer Muhammed Emin el-Džami nije toliko poznat kao Rebi’ el-Medhali, niti on ima tako visoko mjesto unutar sekte, niti je bio tako ekstreman kao što je Rebi’.
• Selefijja džedida – neo-selefije (nove selefije).
• Džema’at et-tebdi’ wel-hidžre – grupa koja druge proglašava novotarima i grupa bojkota.
• Ad’ija’ es-selefijja – oni koji sebi pripisuju selefizam.
• Huluf, što znači oni koji su došli nakon selefa, prema hadisu u Muslimovom ‘’Sahihu’’: ''A onda će doći huluf, koji će govoriti ono što ne rade i činiti ono što im nije naređeno. Pa, ko god bude vodio džihad protiv njih svojom rukom on će biti vjernik...'', itd.
• Selefijja ehlul-wela’ – selefije koje su odane (vladama). Ovaj termin je naveden od grupe medhalijevaca u dokumentu koji su oni napisali za ministra unutrašnjih poslova Saudijske Arabije, da mu pomognu protiv ''pozivača u revoluciju''. Ovaj naziv je također korišten protiv njih od strane nekih učenjaka.
• Murdži’atul-’asr – murdžije današnjice, zbog činjenice da irdža’ bujno raste među njihovim sljedbenicima, iako to nije njihova najvažnija karakteristika.
Ja ih volim zvati medahile (medhalijevci), zato što je čovjek koji je njihov pokvareni poziv raširio i pronio istočno i zapadno bio – Rebi’ el-Medhali, neka mu Allah da ono što zaslužuje. On je također najpoznatiji od njihovih učenjaka.
(Rebi' el-Medhali je savjetnik princa Najifa, prijestolonasljednika saudijskog tirana Abdullaha. El-Medhali je princu Najifu godinama dostavljao spiskove ljudi koji su radili u humanitarnim organizacijama iz tzv. Saudijske Arabije. O kakvom se „velikom“ učenjaku radi, dovoljno govori činenica da je savjetnik jednog od najveći tirana u arapskom svijetu - princa Najifa, koji je ministar unutrašnjih poslova tzv. Saudijske Arabije. Muhammed b. Najif je zajedno sa svojim trupama branio i štitio Amerikance, sprječavajući mudžahide da ih se domognu.
Muhammed b. Naif je bio taj koji je iskoristio svoje snage da ubije Šejha Jusufa el-Ujeirija, i on je bio taj koji je ubio Ebu Hadžara. On je bio taj koji je dokazo izdajstvo u slučaju Alija el-Fak'asija i Mensura el-Fekiha, i on je taj koji je stavio u zatvor Sulejmana el-Ulvana, Ali el-Hudajra, Nasira el-Fahda, Ahmed el-Halidija, Faris el-Zahranija, Seid Ali Zaira i Velid el-Sinanija. On nije obraćao pažnju na godine Muhammeda Rašudija (da mu se Allah smiluje), kad je uhapsio njega, njegovog sina, i njegovog unuka, niti na godine Abdul-Kerim el-Humejda čiji mesdžid je demolirao, zatvorio njega (šejha) i onda ga pustio na slobodu da bi ga istjerao iz svog mjesta boravka, stavljajujući ga u kućni pritvor, a doskora isto Muhammeda Es-Sak'abija. On taj koji je stavio u zatvor žene Alija el-Fak'asija, Salih el-Avfija i Sultan el-Kahtanija, da im se Allah smiluje svima, i drugim sestrama.
To su bili vojnici Muhammeda b. Najifa koji su mučili našu braću u zatvoru lišavajući ih spavanja, vješajući ih (o plafon), tukući ih žestoko štapovima i mučeći ih elektro šokovima. Oni su ti koji su vrijeđali Allaha tokom isljeđivanja, bez ikakvog straha od Allaha i stida od ljudi. To su ti „hrabri“ vojnici koji su provaljivali u kuće nevinih, razvaljujući vrata, uništavajući pokućstvo, i rasplakujući djecu, uništavajući im zdravlje, ostavljajući ucviljenim majke za djecom, udovice za muževima, i siročad.
Muhammed b. Najif i njegove snage su priznali da oni nisu uhapsili neku drugu osobu osim one koja je podržavala mudžahide u Iraku i Afganistanu. To su oni koji su otišli i zarobljenicima u Gvantanamo, ne da bi se raspitali o njima ili da bi pokušali da ih oslobode, nego da ih ispituju i da opskrbe Amerikance sa informacijama koje su im davale još više motiva za mučenje. Allah je dovoljan muslimanima od ovakvih vladara i njihovih svećenika! On je taj koji određuje najbolje. Šta je još bilo potrebno da se uradi da bi se pomogli Allahovi neprijatelji? Koja vrsta otpadništva je veća od ovoga?
Muhammed b. Najif je bio taj koji se nije samo zadovoljio sa mučenjem i ubijanjem svakog muslimana u tzv. Saudijskoj Arabiji koji je podržavao džihad u Iraku i Afganistanu ili htio da se pridruži mudžahidima, već je regrutovao svoju vojsku da se bori protiv muslimana Jemena, šaljući svoje avione da zajedno sa američkim ubijaju muslimane koji su podržavali pokret džihada i uspostavu Šerijata u Jemenu. Samo u napadu od 7. juna 2010. godine, avioni ovog američkog saveznika i ubice muslimana, zajedno sa američkim avionima, ubili su 49 civila, među njima 23 djeteta i 17 žena. Potresne fotografije ubijenih civila možete pogledati na sljedećoj web adresi: Masakr nad muslimanima Ebjena, Jemen. Ovaj zločin nisu mogli prešutjeti ni kafiri, pa se povodom ovoga oglasio i Amnesty International, ali nije i savjetnik princa-ubice, predvodnik savremenih murdžija – Rebi' el-Medhali.)[ii]
A što se tiče njihove najjedinstvenije karakteristike – a ne i najgore – ja lično vjerujem da je to njihovo preuveličano i ekstremno razumijevanje džerha i tebdi’a.
Džerh je nauka potcjenjivanja prenosilaca zbog nedostataka ili mahana u njihovoj povjerljivosti. Ovo je bilo praktikovano od strane učenjaka, da bi se znalo od koga hadis može biti prihvaćen, a od koga treba biti odbačen. Oni su ga također koristili i u kasnijim generacijama u smislu - od koga znanje može biti uzimano.
Tebdi’ je proglašavanje nekoga novotarom. Ovaj ekstremizam je najjasniji u njihovom lošem primenjivanju principa ''ko god novotara ne proglasi novotarom – onda je on sam novotar''. Tako su oni pogrešno primjenili ovaj princip, kao što su tekfirske grupe pogrešno primjenile ispravan princip ''ko god kafira ne proglasi kafirom – onda je on sam kafir''.
Početna tačka za prosječnog i tipičnog medhalijevca – laika ili učenjaka – je Sej id Qutb. Ko god njega ne proglasi novotarom, onda je on sam novotar. Ko god ne proglasi novotarom onoga koji se ustegao od tebdi' (proglašavanja novotarom) Sejjida Qutba, on je također novotar, itd., sve dok niko ne bude ostavljen na Zemlji, izuzev pripadnika ove frakcije.
Zbog njihovog ekstremizma, oni su slijedili običaje ehlul-bid'a (sljedbenika novotarije) prije njih, pa su se dalje podijelili u podsekte.
Oni koji su u nekim pitanjima stali na stranu Rebi'a i oni koji su stali na stranu Egipćanina po imenu Ebul-Hasan el-Ma`ribi. Podjela se započela Ebul Hasanovim ustezanjem od proglašavanja određenih pojedinaca novotarima (u dodatku na druge stvari), pa su se oni koji su se uzdržali od proglašavanja Ebul-Hasana novotarom – grupisali sa njim.
Ovo uključuje jordanske medahile, koji za sebe tvrde da su učenici šejhul-Albanija (što su kao lažnu tvrdnju proglasili neki od onih koji su bili bliski šejhu, kao što je Ebu Malik Muhammed Ibrahim Serkah, bivši medhalijevac).
Novotarije i devijacije medahila uključuju:
Vjerovanje da je propisivanje ljudskih zakona, te potpuno uzdržavanje od suđenja po šeri'atu, ili protivljenje sudu po šeri'atu, traženje presude pred tagutom – samo mali kufr, tj. ono što ne izvodi počinioca iz vjere islama, izuzev sa istihlalom. Istihlal je da počinioc grijeha vjeruje da je taj njegov grijeh dozvoljen. Tako su oni grijehe velikog kufra i velikog širka izjednačili sa manjim grijesima poput bluda, pijenja alkohola itd., postavljanjem uslova istihlala za veliki kufr, koji u stvarnosti jedino postoji kao uslov za mali kufr ili veliki grijeh (da postoji dozvoljavanje toga, da bi čovjek bio nevjernik)
Vjerovanje da djela tijela nisu temelj ili uslov za postojanje imana da bi se o čovjeku sudilo kao o muslimanu. Stoga, po njima, čovjek može da nikada ne klanja, ne daje zekat, ne posti ramazan, niti obavi hadždž, nikada da ne uzme abdest, nikada se ne očisti, itd., i on će i pored toga i dalje biti musliman, čiji ga islam može spasiti od džehennemske vatre. Oni ga mogu nazvati grješnikom, ali kafirom ne. Tako oni slijede murdžije prošlosti.
Najekstremnije murdžije uopšte ne uključuju djela u definiciju imana, pa i ako čovjek ne čini ništa od djela tijela – on je po njima musliman samim svojim ubjeđenjem. Na drugoj strani, šta god od djela kufra da počini – nije nevjernik, jer po njima, kao što djela tijela ne ulaze u iman, i kao što iman postoji i bez njih, tako ni loša djela ne mogu okrnjiti (umanjiti) iman, niti ga djela kufra mogu poništiti.
Na slici iznad: Saudijski tagut i njegovi svećenici
Medhalijevci (pripadnici skupine o kojoj je ovdje riječ) su od manje ekstremnih murdžija po pitanju definicije kufra, imana i tekfira, pa oni najčešće uključuju djela u iman, ali samo kao uslov potpunosti (kompletnosti) imana. Tako je, po njima, onaj koji ne čini nikakva djela islama – ipak musliman, jedino je njegov iman nekompletan, jer nema djela. A ako čovjek učini djelo kufra, po njima ne postaje kafir, jer su djela samo uslov kompletnosti imana. Oni među njima, koji su najpravedniji i najbliži Istini, priznaju da postoje djela kufra koja, ako se počine, izvode počinioca iz vjere islama. Međutim, postavili su novotarski uslov za ovaj tekfir (proglašavanje počinioca djela kufra – kafirom). Ovaj uslov je – da počinilac djela kufra nije kafir, sve dok ne ohalali to djelo kufra koje čini, pa makar ne postojao nijedan šeri’atski ispravan preventivni faktor tekfira (tj., makar se ustanovilo da je počinilac tog djela znao da činjenje tog djela izvodi iz vjere, da nije na činjenje tog djela bio prisiljen, da nije imao nikakav te’wil (pogrešno tumačenje šeri’atskog teksta), da je te riječi (djelo) izgovorio (uradio) sa namjerom onoga što govori (nije mu se ’’omaklo’’), itd) (napomena prevodioca).
Preuveličavanje koncepta opravdanja neznanjem u pogledu suda ovozemaljskog života. Tako oni nalaze opravdanja onome koji sebe naziva muslimanom (oni sude o njemu kao muslimanu) u svim situacijama, po svim pitanjima. Pa, prema njima, nema razlike između osnove islama, stvari koje su poznate od vjere, ili onih stvari koje su manje pojavne ili očigledne. Nema razlike između onoga koji je odrastao među muslimanima i onoga koji nije. Nema razlike između novog muslimana i drugih. Svi oni su uvijek muslimani, čak i ako zapadnu u mnoge vrste očiglednog kufra i širka, zbog ''mogućnosti neznanja''. Ova konfuzija među njima se također primjenjuje na pitanje te`wila (pogrešnog tumačenja), kojim oni pravdaju mnoge vladare koji su (u dodatku na već počininjeni kufr, još i izgovorili istihlal (ohalaljivanje) njihovog propisivanja ljudskih zakona. Vjerovanje da veliki wela' (prijateljevanje, odanost) sa nevjernicima nije veliki kufr, izuzev ako osoba u sebi ima nijjet (namjeru) kufra, kao što je: da želi da pomogne vjeru kufra, da uništi Allahovu vjeru, itd.
Tako (po njima), ako bi čovjek vodio krstaški rat protiv islama, predvodio ga, podržavao ga imetkom i životom – on bi i dalje bio musliman, sve dok ne izgovori unutrašnju namjeru kufra. Tako oni ne čine samo djelo kufrom, sve dok nije potvrđen ovaj uvedeni (novotarski) uslov.
Vjerovanje da džihad ne može biti fard 'ajn za čitav ummet. Također, u vezi s džihadom je i njihovo vjerovanje da džihad nije dozvoljen bez islamske države, čiji imam (vođa) upravlja tim džihadom, vjerovanje da je džihad zabranjen bez dozvole imama,. . Sve ovo je u pogledu – defanzivnog (odbrambenog) džihada.
Nazivanje onih koji čine tekfir murtedskih vladara i njihovih vojnika – hawaridžima ili tekfircima. Oni zabranjuju hurudž (ustajanje ili pobunu) protiv ovih murtedskih (otpadničkih) vladara zbog činjenice da ih oni smatraju muslimanima. A ako oni i prosude o nekome od njih kao o nevjerniku, oni i dalje zabranjuju ustajanje (pobunu) protiv njega, zbog činjenice da to ustajanje nije vođeno od strane imama (vođe muslimanske države).
Umanjivanje važnosti svijesti i svjesnosti o trenutnim stanjima i događajima, govoreći da je to potrebno samo vladarima i učenjacima, te da laik (nestručnjak) nema potrebe za tim. Ova glupa ideja vodi do toga da mnogi laici vjeruju da su vladari u njihovim zemljama muslimani, jer oni nisu svjesni kufra koji ti vladari praktikuju. Tako ovi laici ponekad završe žrtvujući sebe za taguta (otpadničkog vladara), bivajući njegove iskrene sluge i robovi.
Iskušavanje ljudi koji su na pozicijama u pogledu određenih pojedinaca, koje su oni okarakterisali kao novotare. Ako se osoba složi sa njima u pogledu njihovog tebdi'a (proglašavanja te osobe novotarom), onda je ona podržana, a ako se ne složi, ona je uzeta za neprijatelja i omalovažena. Pojedinci kojima oni ljude testiraju su često nazvani novotarima, zasnovano na nekim od gore spomenutih, pogrešnih tumačenja. Na primjer, 'Abdullah 'Azzam je rekao da je džihad fard 'ajn, a po medahilima (medhelijevcima) je ovo novotarija, stoga je on (po njima) novotar. Oni pitaju čovjeka koji u mesdžidu drži predavanje: ''Šta misliš o 'Abdullah 'Azzamu?'' Ako on kaže: ''Dobar je'', oni ga smatraju novotarom ili ga drže za sumnjivog. Oni slijepo slijede zvanične vladine učenjake u njihovim stavovima prema njihovim vladama i politici. Pa, ako vladini učenjaci kažu da je mir sa Židovima u Palestini dobar i dozvoljen, medhalijevci kao papagaji ponavljaju njihove riječi.
Napomena: Nisu svi vladini učenjaci medahile, ali ih medahile slijepo slijede u politici. Na primjer, Bin Baz ili Ibn Uthejmin nisu medhalijevci (medahile), iako je moguće da imaju neke ogranke medahila osnova, ali medahile slijepo slijede njihova mišljenja koja su vezana za politiku. Smatranje samo nekoliko ljudi učenjacima u onome što oni zovu ''menhedž''. Niko drugi ne može biti upitan za ova ''menhedž'' pitanja. U ove ''menhedž doktore'' spadaju Rebi' el-Medhali, 'Ubejr el-Džabiri, itd. Oni ih slijepo slijede u pitanjima džerha i tebdi'a.
Medahili su skloni poziciji podržavanja saudijskog otpadničkog režima, iako su oni podržavaoci većine otpadničkih režima uopće. Ali i pored činjenice da neki medahili čine tekfir nekih od ovih režima (Sirija, Libija, itd.), oni su uvijek složni u hvaljenju i podržavanju saudijskog režima srcem i dušom. Oni su vrlo brzi i lahki u proglašavanju ljudi novotarima, čak i po pitanjima koja nisu novotarija, već najbolje stvari od islama! Poput džihada. A što se tiče stvari koje su zaista novotarija, ako neka osoba zapadne u njih, oni brane čitanje ili hvaljenje ičega što je ta osoba napisala. Na primjer, Sejjid Qutb je imao novotarija, ali su ih imali i mnogi učenjaci prošlosti i sadašnjice koje ehlis-sunnet, kao i medahili navodi, kao što su Ibn Hazm, en-Newewi, Ibn Hadžer, itd. Pa ipak, oni apsolutno zabranjuju razmatranje knjiga Sejjida Qutba ili drugih poput njega iz tog razloga. Zbog činjenice da oni smatraju da su mnogi od ovih otpadničkih vladara legitimni muslimanski vladari (vlade) i zbog činjenice da one koji se bune protiv ovih režima smatraju pobunjeničkim, hawaridžijskim banditima, oni dozvoljavaju udruživanje i pomaganje otpadničkih vlada, čak i ako to završava u pomaganju ovih murteda protiv muslimana. Ovo je vjerovatno najgori od medahilskih zločina (za one koji drže ovaj stav), jer je to riddet (otpadništvo), i to riddet mudhahere (otpadništvo prouzrokovano pomaganjem mušrika protiv muslimana). Na kraju, oni su skloni da drže stavove koji su naklonjeni neprijateljima islama, okrutni (bezdušni) protiv muslimana, ličeći na hawaridže u njihovom ''ubijanju sljedbenika islama, a pošteđivanja mnogobožaca''.
Napisao: Ebu Hafs eš-Šami
At-Tibyan Publications
[i] Medahila ima svugdje po arapskom svijetu, a najviše u tzv. Saudijskoj Arabiji, Jordanu u zemljama Arapskog zaljeva, ... Što se tiče naših krajeva, medahile imaju svoje sljedbenike u Albaniji, na Kosovu, Bosni (sljedbenici nekih bh. studenata i daija koji su u Medini potpali pod uticaj medhalijevaca)...
Medhalijevci (pripadnici skupine o kojoj je ovdje riječ) su od manje ekstremnih murdžija po pitanju definicije kufra, imana i tekfira, pa oni najčešće uključuju djela u iman, ali samo kao uslov potpunosti (kompletnosti) imana. Tako je, po njima, onaj koji ne čini nikakva djela islama – ipak musliman, jedino je njegov iman nekompletan, jer nema djela. A ako čovjek učini djelo kufra, po njima ne postaje kafir, jer su djela samo uslov kompletnosti imana. Oni među njima, koji su najpravedniji i najbliži Istini, priznaju da postoje djela kufra koja, ako se počine, izvode počinioca iz vjere islama. Međutim, postavili su novotarski uslov za ovaj tekfir (proglašavanje počinioca djela kufra – kafirom). Ovaj uslov je – da počinilac djela kufra nije kafir, sve dok ne ohalali to djelo kufra koje čini, pa makar ne postojao nijedan šerijatski ispravan preventivni faktor tekfira (tj., makar se ustanovilo da je počinilac tog djela znao da činjenje tog djela izvodi iz vjere, da nije na činjenje tog djela bio prisiljen, da nije imao nikakav te’wil (pogrešno tumačenje šeri’atskog teksta), da je te riječi (djelo) izgovorio (uradio) sa namjerom onoga što govori (nije mu se ’’omaklo’’), itd., op.prevodioca.
Primjedbe
Objavi komentar