O Znanju – Ibn Hazm
Kada od znanja i bavljenja znanjem ne bi bilo nikakve druge koristi, osim što onoga koji se bavi njima čuva od ubitačnog haluciniranja, što odagnava od njega pusta nadanja koja samo zabrinutost pribavljaju kao i misli koje dušu more, bio bi to najveći razlog da ga se nastoji steći. A šta tek da se kaže za ostale njegove odlike čije bi nabrajanje potrajalo vrlo dugo i od kojih je najneznatnija ona koju smo spomenuli u vezi sa onim koji traga za znanjem i njemu sličnim.
Umjesto da se zabave ovim što smo kazali, vladari slabići traže zabavu u igri šaha, kocki, vinu, pjesmi, konjskim utrkama, lovu i u drugim zabavama od kojih imaju samo štetu i na ovom i na onom svijetu.
Kada bi znalac dobro razmislio o svojoj prošlosti kada ga je njegovo znanje spasilo od poniženja od strane neznalica kada se vlasti dočepaju, te od zabrinutosti zbog nepoznavanja istina kao i zadovoljstva što su mu se otkrile neke od skrivenih stvari, on bi zasigurno još više zahvaljivao Allahu džellešanuhu i radovao se znanju koje ima, težeći da ga još poveća.
Onaj koji se bavi najnižim znanostima ostavljajući one najuzvišenije kojima se također kadar baviti, je poput onoga koji sije kukuruz u zemlji u kojoj dobro uspijeva pšenica, ili kao onaj koji sadi šljive u kraju gdje cvjetaju palme i smokve.
Širiti znanje među onima koji ga nisu dostojni donosi samo štetu. To je kao kad bi davao med i slatkiše onome koji ima temperaturu i groznicu, ili kad bi davao da miriše mošus onaj koji osjeća glavobolju od upale žuči.
Onaj koji škrtari u znanju gori je od onoga koji škrtari u imetku, jer škrtac sa imetkom brižljivo čuva da ne propadne ono što je stekao, a škrtac u znanju škrtari sa onim što ne propada ako se dijeli, niti ga napušta ako se drugome kazuje.
Onaj koji ima sklonost prema nekom znanju, makar ono bilo i niže od nekog drugog znanja, neka se ne zaokuplja nikakvim drugim, jer bi u tom slučaju bio kao onaj koji sadi kokosove orahe u Endelusu ili masline u Indiji, a one tamo ne uspijevaju.
Najuzvišenije znanosti su one koje te približavaju tvome uzvišenom Gospodaru i Stvoritelju i koje ti pomažu da stekneš Njegovo zadovoljstvo.
Uspoređuj svoj imetak i zdravlje sa onim koji je u tome iza tebe, a uspoređuj svoje vjerovanje, znanje i vrline sa onim koji je u njima ispred tebe.
Tajnovite znanosti su poput jakog otrova; on koristi samo snažnom i jakom tijelu, a upropašćava slabašno tijelo. Tako tajnovita znanja povećavaju kvalitet samo onog uma koji je jak, prečišćavajući ga od nedostataka, dok istovremeno upropašćuju onoga čiji je um slabašan.
Ima ljudi koji se unose u gluposti toliko revnosno da kada bi se toliko unosili u ono stoje razumno bili bi mudriji od Hasana Basrije, Platona Atinjanina i Perzijanca Buzerdžumhura.
Razum je beskoristan ako nije poduprt bilo vjerom ili srećom na ovom svijetu. A znanje prestaje kod nepoznavanja Allahovih džellešanuhu svojstava.
Nema veće nesreće za znanje i njegove protagoniste od onih koji se njime bave, a nisu ga dostojni, jer oni ne znanju, a misle da znaju i red remete, a misle da ga uspostavljaju.
Ko želi dobro onog i mudrost ovog svijeta, ispravno ponašanje, pravu moralnost i sve vrline neka se ugleda na Allahova poslanika, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, neka uzme sebi za uzor njegov moral i ponašanje i njegov životni put koliko god može više. Neka i nama pomogne Allah džellešanuhu da se povedemo za njim i njegovim dobrom! (Amin!).
Neznalice su me dva puta naljutili u životu: prvi put govoreći o onome što nisu poznavali, a dok sam ja bio neznalica, i drugi put kada su se ustegli od govora u mom prisustvu. Jer oni uvijek šute kada bi im bilo korisnije da govore, a govore kada bi im bilo bolje da šute. Učeni su me dva puta obradovali u životu: jednom kada su me podučavali dok nisam znao, i drugi put ukazujući mi, kada sam počeo saznavati, na značaj znanja i ibadeta na ovom svijetu. Jer ovo dvoje Allah džellešanuhu dariva samo onima koji su ih dostojni i zaslužuju ih s pravom.
Manjkavost ovog svijeta se sastoji i u tome što se imetak i lijep glas najčešće nađu u onih koji ih nisu dostojni niti ih zaslužuju.
Ko traga za vrlinama družiće se samo sa onima koga one rese. Na tom putu biće saputnik samo onome; ko je najplemenitije ćudi, zatim odličnjacima,dobročiniteljima, istinoljubivima, onome plemenitoga roda, strpljivima, vjernima i povjerljivima, blagima i onima čiste savjesti i iskrene ljubavi. Onaj pak koji traži ugled, imetak i užitke družiće se sa onima koji su u tome slični psima ili lisicama. Na tom putu on će biti saputnik svakom neprijatelju prave vjere i pokvarenjaku.
Korist od znanja u primjeni vrlina je velika, a sastoji se u tome da se pomoću njega mogu raspoznavati vrline i mane, pa prve prihvatiti makar to i rijetko bilo, a drugih se kloniti isto tako. Zatim da čuje lijepu pohvalu i teži za njom, također i osudu (zbog mana) pa da ih izbjegava.
Na temelju ovih postavki (premisa) nužno proizilazi da znanje ima udjela u svakoj vrlini, a neznanje u svakom poroku. Stoga vrline ne može posjedovati niko dok ih ne nauči, osim onoga čija je priroda kristalno čista i koji je dobrog ustrojstva. A to je, opet, stupanj vjerovjesnika, sallallahu alejhim ve selleme, jer njih je Allah džellešanuhu poučio svakom dobru, bez potrebe da to dobro uče od ljudi.
Primjedbe
Objavi komentar