O liječenju bolesti moralnih poroka (2 dio) - Ibn Hazm

Potrebno je da onaj koji se sam sebi divi, ili sebe smatra višim od ostalog svijeta, razmisli o svojoj strpljivosti kada ga snađe neka velika briga, ili nezgoda, ili bol, ili bolest, ili nesreća, pa ako se uvjeri da je njegovo strpljenje malo, neka zna da su svi drugi koji su strpljivi na takvoj kušnji, kao gubavci i drugi, bolji od njega, uzimajući dakako u obzir njihovo zaostajanje u razboritosti. Ako se pak mogne strpiti na tom iskušenju, neka zna, kako smo već ranije kazali, da nije došao ni sa čim novim, naprotiv dolazi, u odnosu na sve ranije njemu slične, kasnije ili u krajnjem slučaju s njima istovremeno, a nikako drugačije. Zatim neka pogleda svoje ponašanje, pravičnost i nepravednost prema blagodatima, imetku, posluzi, pristašama, zdravlju i ugledu koji uživa, pa ako vidi da na tim blagodatima ne iskazuje dužnu zahvalnost Allahu džellešanuhu, koji mu ih je podario, odnosno da je nepravedan u tome, neka zna da su pravedni, zahvalni i moralni, kojima je dato više nego njemu, bolji od njega. A ako se uvjeri da mu je duša pravična, pa pravedni je daleko od svakog samodivljenja, jer zna cijeniti stvari i ocjenjivati moralnost, pridržavajući se u tome uvijek sredine koja je središnjost između dvije pokuđene krajnosti. A umišljeni nije pravedan i zabasao je u pokuđenu pretjeranost.

Nasilje i loše upravljanje nad onima nad kojima ti je Allah džellešanuhu dao vlast, ili su ti na bilo koji drugi način potčinjeni, kao što su robovi i podanici, dokaz su niskosti tvoje duše i nezdrave ambicije kao i maloumnosti tvoje, jer razumni čija je duša uzvišena, a namjere plemenite pobjeđuje sebi ravne po snazi i slične po čvrstini. Jer uzdizati se iznad onih koji se ne mogu ravnopravno nositi dokaz je niskosti karaktera, duše i ponašanja, odnosno znak nemoći i poniženja. Ko to čini na stupnju je onoga koji se ponosi uništavanjem pacova, ubijenjem buha i odstranjivanjem krpelja, što je vrhunac niskosti i srozavanja.


Znaj da je odgajanje duše teže od kroćenja lava. Jer ako lava zatvoriš u odaje koje koriste upravitelji sačuvaćeš se od njegova zla. A duša i kada je uhapšena nije se sigurno od zla njezina.

Iz samodivljenja proističu nepravda, nasilje, oholost, pretjerani ponos i uznošenje nad drugima. Svi ovi nazivi imaju bliska značenja pa je većini ljudi vrlo teško napraviti razliku među njima. Tako je neko zadivljen svojom vrlinom koja je vidljiva, neko opet znanjem svojim pa je smrknut i ovisan od drugih. Neko je zadivljen svojim radom pa se zato uzdiže i uznosi, neko opet mišljenjem svojim pa drugome nepravdu čini. Neko je zadivljen svojom dušom pa nasilje čini, neko opet svojim ugledom i položajem pa se uzoholi i oholo prema drugima drži. Najmanje je umišljen onaj koji se usteže od smijeha, elegantnih pokreta i govora osim na mjestima gdje to iziskuju ovosvjetski poslovi, pa je njegova mana manja od mana drugih. Ali kada bi to činio u cilju da se posveti samo izvršavanju dužnosti i napuštanju svih drugih beskorisnosti bila bi to vrlina za koju bi ga trebalo pohvaliti. Ali on to čini iz omalovažavanja ljudi i divljenja sebi pa ga zato treba osuditi. Jer djela se prema namjerama vrednuju i svakom pripada prema namjeri koju je imao...

Umišljenost može biti i bez smisla i razloga sa stanovišta dotičnoga pa je kao takva najčudnovatija od svih drugih koje smo ovdje nabrojali. To naš obični svijet naziva temetrukom, što je najčešće osobina žena i onih koji su im po pameti slični. Riječ je o samodivljenju koje uopće nema povoda jer dotični nema nijedna lijepa svojstva, ni znanja, ni hrabrosti, ni zavidnog položaja, ni plemanita porijekla, ni imetka, i svjestan je da je bez ičega toga. U procjeni ovih stvari ne griješi ni onaj koji je kadar kamen baciti, nego griješi samo onaj čiji je udio u ovim vrlinama mali. Tako će slabouman možda sebi uobraziti da u umnosti vrhuni. Isto tako, ko ima mali udio u znanju može sebi umisliti da je učenjak savršeni. Također onaj čije je porijeklo potpuno nerasvijetljeno, a čiji preci nisu bili sačuvani od nasilja, vidjećeš da se ponosi toliko da, kad bi bio sin „faraona koji je imao šatore", to nimalo ne bi povećalo njegovu umišljenost, ili kad bi imao malo viteštva umislio bi sebi da je kadar Aliju pobijediti, Zubejra zarobiti ili Halida ubiti. Ili kad bi imao imalo udjela u ugledu ne bi uopće htio Aleksandra (Makedonskog) pogledati. Ili da je moćan svojom rukom zaraditi ono što je iznad moći njegove, kad bi i Sunce dohvatio ne bi ga to nimalo promijenilo.

Umišljenost rijetko dolazi od ovakvih, mada je i to u čemu su oni jedna vrsta umišljenosti, a dolazi često od onih koji nemaju uopće ni znanja, ni plemenita porijekla, ni imetka, ni časti, ni izdašnosti, onih koji su u jamstvu drugih i koji čine nepravdu svima koji imaju imalo udjela u nabrojanim blagodatima, a sami su svjesni da su bez njih. Unatoč tome, nepravedni su i čine nasilje.

Ja sam se uljudno i blago raspitivao kod jednog od takvih o razlogu njegova uznošenja nad drugima i omalovažavanja ljudi pa mi je jednostavno rekao: „Ja sam slobodan i ničiji rob nisam". Na to sam mu odgovorio: „Većina onih koje vidiš su kao i ti slobodni, osim robova. Oni imaju duže ruke od tvojih i njihova stvar se proteže i na tebe i na mnoge druge slobodne ljude". On mi na to ništa ne reče. Ja sam se vratio ispitivanju stanja i prilika njemu sličnih i utrošio sam na to mnoge godine, ali nisam mogao naći razlog ni motiv koji bi ih podsticao na tu bezrazložnu umišljenost. Ispitivao sam njihova stanja i namjere duša njihovih kroz govor njihov sve dok se nisam uvjerio da oni misle da posjeduju razumnost, razboritost i originalnost mišljenja i da bi, da im je sreća naklonjena, sve to proširili i uz to bi i velike teritorije pod svojom vlašću imali. I njihova vrijednost nad ostalim ljudima bi se tada jasno očitovala. Kad bi imali imetak oni bi ga, tvrde oni, pravilno trošili. Otuda proističe njihova oholost i umišljenost.

Ovo je mjesto gdje bi se moglo interesantno i umjesno takvima suprotstaviti i reći da su samo umnost i razboritost vrline Za koje, neko, kada ih i ne posjeduje, čvrsto vjeruje da su baš kod njega savršenstvo svoje postigle. Tako luđak i pijanica ismijavaju umnog i trijeznog, neznalica mudrog i učenog, mala djeca ljude odrasle, glupi ponižavaju mudre, glupače među ženama omalovažavaju velike umne ljude i njihovo mišljenje. Ukratko, što je nečija umnost manja to više umišlja da je potpuna uma i savršene razboritosti. Ovo nije slučaj s ostalim vrlinama, jer onaj koji ne posjeduje nijednu od njih svjestan je da je bez njih. Griješi samo onaj u svom sudu ko ima malo udjela u njima. Ako je još i razboritost njegova mala umisliće da je u tome postigao visok stupanj.

Lijek za ovo što smo spomenuli su siromaštvo i nepopularnost. Nema efikasnijeg lijeka za to. Ako se pak ne budu time liječili njihova opasnost i šteta po ljude biće ogromna. Oni će iznalaziti mane drugima, vrijeđati njihovu čast i ismijavati sve ljude, odbacivaće istinu i baviće se beskorisnostima. Možda da pribjegnu vrijeđanju i prepiranju, a možda čak i šamaranju i udaranju kada vide najmanji povod za to.

Neko može skrivati svoju umišljenost pa čim malo zaima ili ugleda malo stekne pokaže umišljenost jer je njegov um ne može prikriti ili prigušiti. Najsmješnije što sam zapazio kod slabića jest da ih savlada ljubav prema malom djetetu ili supruzi pa je počnu opisivati na raznim javnim skupovima govoreći kako je pametna pa čak i ovako: „Ona je pametnija od mene i ja sam sretan kad mi savjet pruži". Slabići vrlo često pretjerano hvale svoje supruge pred drugima da su lijepe, dobre i vitalne kao da su prosci pa ih slušaocima žele što više omiliti. To čine oni koji su maloumni i bez ponosa svoga.

Razumni nikada ne napušta ono što mu razboritost njegova nalaže. Originalno u zavisti su riječi zavidni ka koji kada čuje nekoga ko je daleko otišao u znanju da nešto kaže prokomentariše: „To je besmislica koju niko do sada nije ni pokazao ni izrekao." A ako čuje nekoga kako objašnjava ono što je prije njega neko rekao, kaže: „To je besmislica koja je još davno rečena." To je loša skupina onih koji su zaposjeli put koji vodi znanju i odvraćaju ljude od njega kako bi se umnožio broj onih koji su slične neznalice kao i oni.

Mudrome neće moći koristiti njegova mudrost kod onoga koji je pokvarene prirode, štaviše ovaj drugi će ga smatrati pokvarenim kao što je i on.

Osvjedočio sam se u ljude loše prirode koji su sebi predstavljali to da su svi ljudi poput njih pokvareni jer uopće ne vjeruju da može iko biti sačuvan mana u kojima su oni. To je najgori oblik pokvarenosti prirode i udaljavanja od vrline i dobra. Onaj čije je ovo svojstvo nema nikakva dobra koje bi se moglo očekivati od njega. A uspjeh jedino od Allaha džellešanuhu dolazi.

Pravednost je tvrđava u kojoj traži utočište svaki onaj koji se boji. Jer i silnik i onaj koji to nije, kada vidi da mu neko sprema zlo, priziva pravdu i osuđuje nasilje koreći ga. A nema nikoga koji pravdu kori. Onaj koji je po svojoj prirodi pravičan boravi u toj najutvrđenijoj tvrđavi.

Zahvaljivati blagodarnom je obligatna dužnost, a to se čini tako da mu uzvraćaš na isti način na koji ti je učinio dobro ili još bolje, da se brineš kako ćeš ga najbolje zaštititi, da mu budeš vjeran dok je živ i kada umre, zatim njegovoj pratnji i porodici, da ga iskreno voliš i pružiš mu savjet, da širiš njegove vrline, a prikrivaš mane sve dok si živ i da to oporučiš onima koji će doći poslije tebe i onima koji te vole.

Ne spada u tu zahvalnost pomagati ga u griješenju i ostavljati ga bez savjeta u onom što će ga upropastiti u njegovoj vjeri i njegovom životu na ovom svijetu. Jer ko pomaže onoga koji mu je učinio dobro u nečemu što je neistina, on ga time vara i niječe njegov blagodar. Treba znati također da su Allahovo džellešanuhu dobročinstvo i blagodati uvijek najveći, najstariji i najbolji ako se usporede sa bilo kojom blagodati nekog drugog. Zar ima većih darova od ovih kojima nas je Uzvišeni darovao kada nam je dao oči kojima gledamo, uši kojima slušamo i druga odabrana čula, kada nam je podario govor i razboritost zahvaljujući kojima smo kadri da nam se On obraća i da nam potčini sve na nebesima i na Zemlji, kao što su nebeska tijela i elementi, a zatim nas odlikovao iznad ostalih stvorenja Svojih, osim odabranih meleka među stanovnicima nebesa?! Pa može li se ičija blagodat usporediti sa ovim Njegovim?!

Zato onaj koji zahvalnost dobročinitelju svom iskazuje na način da ga pomaže u neistini i drugujući sa njim u onom što nije dozvoljeno, niječe u stvari blagodat Najvećeg koji blagodat daje i dobročinstvo Najvećeg koji dobročinstvo čini. On nije zahvalio na pravi način Onom koji zaslužuje zahvalnost i pohvalu svaku, nije zahvalan kako treba Allahu džellešanuhu. A ko se ispriječi između svoga dobročinitelja i neistine i podrži ga u istini, zahvalio mu je istinski i u potpunosti je izvršio svoju obavezu prema njemu. A Allah džellešanuhu daje da se uspije.