mjeseca Redžeba. Riječ miradž znači
merdevine. To je noć u kojoj je
Resulullah bio uzdignut na nebesa i odnešen na nepoznata mjesta.
Stanovnici Mekke nisu htjeli da vjeruju (dobiju iman). Oni su jako nemilosrdno proganjali muslimane. Oni su u tim svojim progonima otišli toliko
daleko da su počeli mučiti muslimane. Resulullah je bio
jako žalostan. To je bilo godinu dana
prije Hidžre. Resulullah je imao 52
godine. On je otišao u Taif i sa sobom
poveo Zejda bin Harisa. On je
propovijedao mjesec dana stanovnicima Taifa.
Nijedan od njih nije postao vjernik.
Oni su mu se ismijavali, galamili, i bacali se na njega kamenjem. On je, bez nade, umoran, i krvavih mubarek
nogu krenuo nazad. Zejd je bio sav
krvav. Oni su na vrelini dana,
iscrpljeni, sjeli pored puta. Dva brata,
bogataša, koji su bili Rebi’aovi sinovi, Utbe i Šejbe, vlasnici
vinograda koji se tu nalazio, su im poslali po svom
slugi Addasu po grozd grožđa.
Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je, kada je počeo jesti grožđe, rekao bismilu. Addas radijallahu teala anh, je u to
vrijeme bio hrišćanin. On se jako
začudio kada je čuo te riječi. On je
rekao, “Ja ovdje živim već toliko godina a nisam nikad nikoga čuo da tako
kaže. Kakve su to riječi?”
Resulullah: Odakle si?
Addas: Iz Nineve.
Resulullah: A, ti si iz iste zemlje kao i Junus
alejhisselam.
Addas: Odakle ti znaš Junusa? Ovdje ga niko ne zna.
Resulullah: On je moj
brat. On je bio, kao i ja, Pejgamber.
Addas: “Vlasnik ovako lijepog lica i slatkih riječi ne može biti lažov. Ja sada vjerujem da si ti Allahov Resul.” On je postao musliman. On je rekao, “O Resulallah sallallahu teala alejhi ve sellem! Ja tolike godine služim ove zle i naopake ljude. Oni uskraćuju svakom svačije pravo. Oni varaju druge. Oni u sebi nemaju nimalo dobra. Oni će uraditi svako zlo da dobiju ovosvjetsku korist i da zadovolje svoje ćulne prohtjeve. Ja ih mrzim. Ja hoću da idem s tobom, da se počastim služeći tebe, da budem meta nepoštovanja koje ti ukazuju neuki i idioti, i da se žrtvujem štiteći tvoje mubarek tijelo.”
Resulullah se nasmijao. On je rekao,
“Ostani za sada sa tvojim gospodarima (efendijama)! Uskoro će se moje ime čuti nadaleko i
naširoko. Onda mi dođi.” Kada su se odmorili oni su obrisali krv i
krenuli prema Mekki. Kada su stigli u
grad već se bilo smračilo. Neprijatelji
su bili na svakom koraku. On nije znao
gdje da ide. Nekoliko mjeseci u Meki je
proteklo jako mučno. On je jedne noći [dvadeset sedme noći
mjeseca Redžeba] otišao u mahalu gdje je bila kuća Ummi Hane, kćerke
njegovog amidže Ebu Taliba. Ummi Hana još nije bila postala vjernica (imala iman).
Ona je rekla, “Ko je tamo?”
Resulullah: “Ja sam, Muhammed, sin tvoga amidže. Dolazim kao gost, ako me primaš.”
Ummi Hana
radijallahu teala anha: Ja sam spremna
da radosno žrtvujem svoj život za takvog istinoljubivog, vjerodostojnog (emin),
časnog (šerefli) i plemenitog (asli) gosta kao što si ti. Da si mi samo unaprijed najavio da češ nas
počastiti svojim prisustvom ja bih spremila nešto. Ovako, nemam pripremljene hrane da ti
iznesem.
Resulullah
sallallahu alejhi ve sellem: Ja ne želim ništa da jedem i pijem. Ne treba mi ništa. Dovoljno mi je samo mjesto gdje se mogu
moliti i ibadetiti moga Rabba.
Ummi Hana je primila Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem i dala mu
hasuru, leđen i ibrik. Među Arapima je
bila najčasnija dužnost biti ljubazan prema posjetiocu i zaštititi ga od neprijatelja. Svaka šteta koja bi se nanijela gostu bi bila
velika sramota na domaćina. Ummi Hana je
pomislila, “Mekka je puna njegovih neprijatelja. Ima čak i onih koji hoće da ga ubiju. Ja ga moram zaštititi i stražariti do
jutra i sačuvati svoju čast.” Ona je uzela očevu sablju i počela da obilazi oko kuće.
Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je u toku dana bio puno
povrijeđen. On je uzeo abdest i počeo se
moliti svome Rabbu (Gospodaru, Stvoritelju, Uzdržavatelju) i od Njega tražiti
oprost, i činiti mu dovu da On dadne Svojim robovima da postanu vjernici
(zadobiju iman) i da se usreće. Pošto je
bio jako umoran, gladan, i ožalošćen, on je legao na hasuru i brzo zaspao.
U tom momentu je Allah dželle-šanuhu naredio Džebrailu alejhisselam:
“Ja sam puno uznemirio Mog dragog Pejgambera. Ja sam puno povrijedio njegovo mubarek tijelo
i nježno srce. Međutim, on Me još uvijek
moli. On ne misli ni na šta drugo osim
na Mene. Idi! Dovedi Mi Mog Habiba (najdražeg,
miljenika)! Pokaži mu Moj Džennet i
Džehennem. Neka vidi ni’mete (blagodati) koje Sam pripremio njemu i onima koji ga vole. Neka vidi azabe (patnje, mučenja) koje sam
pripremio za one koji ga ne vjeruju i koji ga vrijeđaju svojim riječima,
pisanjima i djelima. Ja ću ga
utješiti. Ja ću izliječiti njegovo
ranjeno srce.” Džebrail alejhisselam je
u jednom momentu bio kod Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem. On ga je našao kako spava. On nije imao srca da ga probudi. On je bio u ljudskom obliku. On je poljubio Resulullahov mubarek
taban. Pošto on nema srce i krv njegove
hladne usne su odmah probudile Resulullaha.
On je odmah prepoznao Džebraila alejhisselam. On je u strahu, da nije uvrijedio svoga
Rabba, rekao, “O moj brate Džebrailu! Zašto si došao u tako neobično vrijeme
? Jesam li učinio nešto pogrešno, jesam li
uvrijedio moga Rabba? Jesi li mi donijeo loše vijesti?”
Džebrail alejhisselam je odgovorio, “O ti najviši od svih stvorenja! O ti Stvaraočev najdraži! O ti sejjidu (efendijo) svih Pejgambera, izvoru dobrote i svih veličina! Tvoj Rabb ti šalje Svoj selam. On te obasipa ihsanom i ni’metima koje nije dao nijednom drugom ni Poslaniku ni stvorenju. On te zove Sebi. Molim te ustani. Naredi, da idemo.” Oni su otišli u Ka’bu. Tamo je neko došao. Otvorio mu je prsa. Izvadio mu je srce. Oprao ga je Zemzemom. Onda ga je vratio nazad na njegovo
mjesto. Onda su - jašući na jednoj
bijeloj životinji koja se zove Burak, koja je došla iz dženneta - u jednom
trenutku otišli u Kudus (Jerusalim), u Mesdžid-i Aksa. Tu je Džebrail alejhisselam u stijeni prstom
napravio rupu i svezao Buraka. Tu su
bile prisutne duše prošlih Poslanika u svojim ljudskim oblicima. On je ponudio Pejgamberima - prvo Ademu, pa
Nuhu, pa Ibrahimu - da budu imam, da klanjaju namaz zajedno u džematu. Svaki od njih je to odbio. Oni su mu rekli da imaju uzur. Oni su mu se izvinjavali. Džebrail alejhisselam je proturio Habibullaha
naprijed i rekao, “Kada si ti prisutan niko drugi ne može biti imam.” Oni su poslije namaza izašli iz mesdžida i u jednom momentu prošli, nekim nepoznatim mi’radžom, kroz sedam katova nebesa.
On je na svakom nebu vidio jednog velikog Pejgambera. Džebrail alejhisselam je zastao kod Sidre i
rekao, “Ako se odavde dalje maknem za dlaku sagorjeću i biću uništen.” Sidret-ulmunteha je jedno drvo na šestom nebu. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je nakon što je vidio Džennet, Džehennem, i bezbroj drugih stvari, na ćilimu zvanom Refref, prošao Kursi, Arš i svijetove duša. On je na jedan nepoznat, neshvatljiv, i besprimjeran način došao na visine koje je Allah dželle-šanuhu odredio. On je vidio Allaha dželle-šanuhu bez mjesta, smijera i načina. On je razgovarao s Allahom dželle-šanuhu bez
očiju, ušiju i posrednika (vasite).
Nakon što je dobio ni’mete koje niti zna niti
može shvatiti ijedno stvorenje, on se vratio u Kudus a odatle u Mekku
mukarremu, u Umm-i Haninu kuću. Njegova
postelja se još nije bila ni ohladila, abdeska voda u leđenu se još nije bila
smirila. Ummi Hana radijallahu teala
anha koja je obilazila oko kuće je bila zakunjala i bila nesvjesna svega. On je na svom putu iz Jerusalema u Mekku
susreo kurejševički karavan. Deva u
karavanu se prepala i pala na zemlju.
On je sljedećeg sabaha otišao u Ka’bu i ispričao o svom mi’radžu. Kada su to kafiri čuli oni su se počeli
ismijavati s njim, i govoriti, “Muhammed je potpuno
poludio.” Oni koji su mislili da postanu
muslimani su odustali od toga. Neki od
njih su, zadovoljni, otišli Ebu Bekirovoj kući.
Oni su znali da je on bio pametan i iskusan i proračunat trgovac. Čim su došli na njegova vrata oni su ga
upitali:
“O Ebu Bekiru radijallahu teala anh!
Ti
često putuješ
u Kudus (Jerusalim). Koliko traje
putovanje od Mekke do Jerusalima?”
Ebu Bekir
radijallahu teala anh je rekao, “Ja znam da treba više od mjesec dana.”
Kafirima se svidio ovaj odgovor. Oni
su smijući
se i ismijavajući se rekli, “Tako će reći svaki
pametan i iskusan čovjek.” Oni su bili
radosni zato što i Ebu Bekir radijallahu teala anh ima isto mišljenje kao i
oni. Oni su mu rekli, “Tvoj efendija
kaže da je on u jednoj noći i otputovao u Jerusalim i vratio se iz
Jerusalima. On je sada zaista potpuno lud,” i počeli su izražavati simpatiju,
poštovanje, i pouzdanje, u Ebu Bekira.
Kada je Ebu Bekir radijallahu anh čuo mubarek Resulullahovo ime on je
rekao, “Ako je to on to rekao ja mu vjerujem. On je zaista i otišao i vratio se u jednom
momentu,” i vratio se nazad u kuću.
Kafiri su bili zapanjeni. Oni su
oborili svoje glave i otišli govoreći, “Jaoj! Muhammed je zaista jak
mađioničar. On je začarao Ebu Bekira.”
Ebu Bekir radijallahu teala anh se odmah obukao i otišao Resulullahu. On je glasno rekao velikoj grupi ljudi, “O Resulullah! Čestitam ti mubarek mi’radž! Neka je vječna hvala Allahu
dželle-šanuhu koji nas je počastio da budemo sluge jednog tako velikog Pejgambera
kao što si ti. On nam je dao ni’mete
viđenja tvoga sjajnog lica i slušanja tvojih slatkih riječi koje razgaljuju
srca i privlače duše. O Resulullah! Svaka tvoja riječ je tačna. Ja ti vjerujem. Ja sam spreman žrtvovati svoj život za tebe!” Ove Ebu Bekirove riječi su zapanjile kafire. Oni su se razišli ne znajući kako da odgovore. One su ojačale srca nekolicine čiji je iman bio nejak i koji su sumnjali. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je toga dana Ebu Bekira nazvao “Siddik” (iskren). On je s tim imenom unaprijeđen
na još veći stepen.
Ovo sve je samo razjarilo kafire.
Oni nisu mogli podnijeti čvrsti iman mu’mina;
njihovo, što god
kaže, odmah, vjerovanje njemu; njihovo
okupljanje oko njega, i njihovo čuvanje njega.
Da bi ga ponizili oni su ga pokušali testirati.
Oni su ga pitali stvari, kao na primjer, “O Muhammede alejhisselam! Ti kažeš da si bio u Jerusalimu.
Reci nam onda! Koliko mesdžid ima
vrata i prozora?” Kako je on odgovarao
na pitanja hazreti Ebu Bekir je govorio, “Tačno O Resulullah!
Tako je O Resulullah!” Međutim,
Resulullah sallallahu alejhi ve sellem, u stvari, zbog stida, čak nije ni
gledao osobu (koja ga je pitala) u lice.
On je kasnije rekao, “Ja nisam razgledao po Mesdžidu aksa. Ja nisam znao ono što su me pitali. Kada su mi postavili pitanje hazreti Džebrail
mi je donijeo Mesdžid aksa pred oči. [Kao gledanje
televizije] Ja sam ga vidio, prebrojao,
i odmah im odgovorio na pitanje.” On
jerekao da je, kada se vraćao, vidio putnike na devama, i da će oni inšaallah
stići u srijedu. Karavan je stigao u
Mekku, u srijedu, pred sami zalazak sunca.
Putnici su rekli da se nešto desilo, kao vjetar, i da je
deva pala. Ovo je ojačalo iman mu’mina i povećalo kafirsko neprijateljstvo. Knjiga Ruh-ul-bejan, u dijelu koji govori o imametu navodi citat iz knjiga
Tefsir-i Husejni i Behar, i kaže, “Ko ne vjeruje da je
Resulullah odnešen iz Mekke u Bejtul-mukaddes (Jerusalim) on će postati
kafir. Ko ne vjeruje da je on odnešen na
nebesa i na nepoznata mjesta će biti dal i mubtedi’.” To znači da će
postati jeretik (sapik).
DODATAK: Jedan Indijac, Muhammed Hamidullah,
širi svoje lične ideje i razmišljanja - koja su suprotna učenjima koja su nam alimi ehli sunneta prenijeli - kao islam. Mi smo opširno opovrgnuli sve Hamidullahove klevete. Naša pobijanja ovih
njegovih kleveta možete naći na engleskom jeziku ovdje na veb sajtu
Hakikat
Kitabevi
On piše
na 92. i 93. stranici turskog prevoda njegove knjige The Prophet of Islam (Poslanik islama), “Mi’radž je jedno psihološko stanje…” A Allah dželle-šanuhu kaže, “Ja sam u noć
i
prenijeo mog roba (abda) iz mesdžid el-Harama u mesdž
id
el-Aksa.” Čovjek (ljudsko
stvorenje) je rob. Duša i psihološko stanje se ne zovu rob
(abd). U jednom dugom hadisu u Buharijinom
sahihu i u tefsirima Kur’ana koja su napravili alimi ehli suneta i u svim
knjigama koje govore o Mi’radžu piše da je Resulullah, alejhisselam, rekao, “
Ja
sam otišao u mesdž
id el-Aksa u
Jerusalemu i vidio sam ga.”
Kako vidimo
Hamidullah u svim svojim knjigama pokušava da objasni islam
sa dva različita
gledišta; s istorijske perspektive i prema svom ličnom
razumijevanju. Većina
činjenica
o kojima on piše
s istorijske perspektive govori tačno o događajima. Ali, njegova lična
gledišta
i pokvarena vjerovanja, koja on potajno ubacuje u istorijske perspektive,
potkopavaju iman čitalaca
i iskorijenjuju njihovo poštovanje i ljubav
prema Resulullahu, i njihovo povjerenje u alime ehli sunneta.
Primjedbe
Objavi komentar