'Ne srdi se!'
Spomenuti čovjek u hadisu tražio je od Vjerovjesnika, alejhis-selam, da mu nešto preporuči što će biti kratko, jezgrovito i što će sadržavati sva svojstva dobra kako bi tu oporuku mogao zapamtiti jer se bojao da ako bude duga neće je moći zapamtiti.
Poslanik ga je podučio da se ne treba srditi, a ovaj je uporno nastojao da izvuče nešto više, ali, Vjerovjesnik mu je stalno ponavljao jedno te isto. To upućuje da je srdžba izvor svakog zla i da je svako dobro u njenom izbjegavanju.
Džafer ibn Muhammed veli: "Srdžba je ključ svakog zla!" Ibnul-Mubarek je upitan:"Rezimiraj nam čednost i lijep moral u jednoj riječi", te im on odgovori: "Okani se srdžbe!" Imam Ahmed i Ishak također su lijep moral objasnili ostavljanjem srdžbe.
Riječi Poslanika, alejhis-selam, upućene onom koji je tražio da ga posavjetuje: "Ne srdi se!" podržavaju dvije mogućnosti:
- da je Poslanik, alejhis-selam, tim nemjeravao narediti uzroke koji kada se upražnjavaju, za posljedice imaju lijep moral kao što su plemenitost, darežljivost, blagost, stid, skromnost, suzdržanost, praštanje, prigušivanje srdžbe, širokogrudnost, nasmijano i raspoloženo lice i tome slično. Duši kada se okiti ovim svojstvima i kad joj ona postanu navika to će neminovno stvoriti snagu da odagna srdžbu kada se stvore uvjeti za nju;
- da je Poslanik, alejhis-selam, time namjeravao zabraniti da se postupi na osnovu onoga što zahtjeva srdžba, već se treba boriti sa sobom da se ona izbjegne i da se ne postupi u vezi s onim što ona nalaže. U tom kontekstu Uzvišeni kaže: "I kada Musaa srdžba minu..."(El-A'raf, 154.)
Ako čovjek uspije izbjeći ono što mu srdžba nalaže i bori se protiv toga, otklonit će od sebe zlo srdžbe i to će ga stanje brzo proći kao da ga nikad nije ni zadesilo. U tom značenju jeste i ajet: "koji srdžbu savlađuju i ljudima praštaju - a Allah voli one koji dobra djela čine." (Ali-Imran, 134.)
Prenosi imam Ahmed i Ebu Davud od Ebu Zerra, radijallahu anhu, da je Vjerovjesnik, alejhis-selam, rekao: "Ako se neko od vas rasrdi, neka sjedne; ako ga srdžba i tada ne napusti, neka legne!" (Ebu Davud, 4782. i Ahmed, 5/152)
Rečeno je da to znači da je čovjek koji stoji spreman za osvetu, dok onaj što sjedi manje je spreman, a onaj koji leži je opet najmanje spreman za to. I zato je naređeno da se udalji od toga na spomenuti način. Time se aludira na to da se srdžba sputa u sebi i da njene posljedice ne prelaze na drugog. Valjda je i to značenje hadisa Poslanika, alejhis-selam, koji najavljuje velike smutnje kao predznake Sudnjeg dana: "...onaj što leži bit će bolji od onoga koji sjedi; onaj što sjedi bit će bolji od onoga koji stoji; onaj što stoji bit će bolji od onoga koji hoda; onaj koji hoda bit će bolji od onoga koji trči!"
Takođe se ovim hadisom želi slikovito prikazati žurenje ka smutnji, to znači da je onaj koji žuri prema smutnji gori od onoga koji se tromo kreće prema njoj.
Ibn Abbas, radijallahu anhu, pripovijeda da je Vjerovjesnik, alejhis-selam, rekao: "Ako se neko od vas rasrdi, neka umukne!", to je ponovio tri puta."
To je također izuzetno veličanstven lijek protiv srdžbe jer se može desiti da rasrđeni za vrijeme srdžbe rekne nešto zbog čega će se kasnije, kada se srdžba stiša, kajati, kao npr. razne psovke i drugo što može prouzrokovati ogromne štete.Zato ako on za vrijeme srdžbe bude šutio, bit će pošteđen svog tog zla.
Divne li su riječi Muverreka el-Idžlija, rahimehullah: "Nikada me nije potpuno obuzela srdžba, a u srdžbi sam uvijek šutio pa se nisam nikada kajao zbog nečeg što sam u srdžbi rekao."
Bilježi imam Ahmed, Ebu Davud, Tirmizi i Ibn Madža od Muaza ibn Enesa el-Džuhenija, radijallahu anhu, da je Vjerovjesnik, alejhis-selam, rekao: "Allah će na Sudnjem danu ispred svih ljudi prozvati onog što uspije savladati svoju srdžbu u trenucima kada je u mogućnosti ispoljiti je, te će mu dati da izabere koju hoće od rajskih djevica."
Poslanik, alejhis-selam, nije se svetio zbog sebe ali, kada bi se prekršila neka Allahova zabrana, njegovoj srdžbi se niko nije mogao suprotstaviti.
Aiša, radijallahu anha, je bila upitana o moralu Poslanika, alejhis-selam, pa je rekla:"Njegov moral je bio Kur'an."
Znači da se Poslanik, alejhis-selam, ponašao i vladao u skladu s Kuranom. Ono što je Kur'an hvalio, Poslanik je volio, a ono što je Kur'an osuđivao, on bi prezirao. U drugom predanju stoji da je rekla:"Njegovo moral je bio Kur'an. Zadovoljan je bio onim čime je Kuran bio zadovoljan, a srdio bi se za ono zašto bi se i Kur'an srdio."
Čak se od svog prevelikog stida ustručavao nekom reći da mu nešto smeta, ali bi mu se to vidjelo na licu. Ebu Seid el-Hudri, radijallahu anhu, veli:"Poslanik, alejhis-selam, bio je stidniji od djevice u njenoj sobi. Ali, kada nešto ne bi volio, vidjeli bismo to na njegovom licu."
Kada mu je Ibn Mesud prenio riječi onoga koji je rekao: "Ovom podjelom se nije željelo Allahovo zadovoljstvo!?", to mu je veoma teško palo. Promijenilo mu se lice i rasrdio se, ali pored svega toga samo je rekao: "Musa je bio vrijeđan puno više od ovoga ali je to strpljivo podnio." (Muslim, 1062)
Kada bi vidio ili čuo ono što Allah prezire, on bi se rasrdio i to ne bi prešutio. Kada je jedne prilike došao kod Aiše, radijallahu anha, i vidio zavjese na kojima su bile neke slike, lice mu je promijenilo boju, a zatim je rekao: "Najveću kaznu na Sudnjem danu imati će oni koji slikaju ovakve slike!" (Buhari, 10/387. i Muslim, 2157)
Kada su mu se potužili na nekog imama koji ljudima dulji namaz tako da neki zbog toga ne dolaze na namaz, naljutio se a zatim održao ljudima vaz i naredio da se ne oduljuje u namazu.
Poslanik, alejhis-selam, ovako je dovio: "Molim Te, daj mi da govorim istinu u srdžbi i zadovoljstvu." Ovo je vrlo plemenito jer čovjek bi trebao govoriti istinu, svejedno to bilo u srdžbi ili u normalnom stanju. No međutim, većina ljudi kada se rasrdi, ne kontroliše se šta govori.
Poslanikove, alejhis-selam, riječi: "Kada se neko naljuti, neka šuti!" jesu dokaz da je čovjek u stanju srdžbe zadužen da šuti, jer u protivnome će biti odgovoran za svoje riječi.
Poslanik, alejhis-selam, je rekao:"Ja sam samo čovjek; radujem se kao što se i ostali ljudi raduju; srdim se kao što se ljudi srde, pa ako sam nekog muslimana uvrijedio ili udario, zamolit ću da mu to bude otkup (za grijehe kod Allaha)."
Međutim, ako musliman u stanju srdžbe učini nevjerstvo, otpadništvo, ubistvo ili bespravno uzimanje tuđeg imetka itd., bez sumnje niko od muslimana ne može smatrati da je selef u svojoj izjavi aludirao na njih tj., da on za to neće imati grijeha. Također i za postupke kao što su razvod braka, oslobađanje roba i zakletve, ako ih čovjek učini u stanju ljutnje, snosit će njihove posljedice, na osnovu jednoglasnog mišljenja svih učenjaka.
Prenosi se da je jedan čovjek tražio dozvolu da uđe kod Omera i kada je ušao kod njega rekao mu je :"O Ibnul Hattab .Tako mi Allaha niti nam daješ dovoljno niti nam sudiš pravedno.Na to se Omer tako naljutio da je htio da kazni čovjeka ali mu Ibn Qajs reče:"O vladaru pravovjernih.Uzvišeni Allah je rekao svom poslaniku:" Ti sa svakim – lijepo! i traži da se čine dobra djela, a neznalica se kloni! a ovaj čovjek je jedan od neznalica.Omer je odmah postupio u skladu sa ovim ajetom kao što bi i inače činio kada bi čuo upute Kur'ana.
Jednom je Ebu Zerrov rob došao kod njega sa ovcom čija je noga bila slomljena i kad ga je Ebu Zerr upitao ko joj je slomio nogu on reče:”Ja sam je slomio u nadi da ćeš se naljutiti i počiniti grijeh”.Ebu Zerr reče :”A ja ću naljutit onoga ko ti je naredio da to uradiš misleći na šejtana pa je oslobodio ovog roba”.
Omer je jedne prilike ušao u džamiju kada je bilo tako mračno da je zapeo za nekog čovjeka koji je tu spavao.Čovjek podiže glavu i upita: ”Jesi li ti lud ?” Omer reče:"Nisam".Vojnici su već krenuli da kazne čovjeka a Omer ih spriječi rekavši: ”On me samo pitao jesam li lud a ja sam mu rekao da nisam.”
Primjedbe
Objavi komentar