Nasihat muslimanima i muslimankama

NASIHAT MUSLIMANIMA I MUSLIMANKAMA

بِسْمِ اللَّهِ الرَّحْمَٰنِ الرَّحِيمِ

BISMILLAHIR-RAHMANIR-RAHIM!

Poštovani čitaoci dobre volje!

Mislim da ste svi bili u situaciji kada ste stajali pred nekim starijim i iskusnijim čovjekom od kojeg ste zaista naučili nešto pametno i vrijedno pomena. To nas podsjeća na riječi Poslanika, sallallahu alejhi we sellem: „Ko ne poštuje naše starije i nema samilosti prema našim mlađima, nije od nas!“

Tako je kod nas muslimana bilo, tako će i biti. Stariji i iskusniji trebaju biti ti koji će upravljati snagom i entuzijazmom mladih ljudi koji često puta znaju precijeniti svoje mogućnosti a upravo je ta mlada i svježa energija otslikana kroz omladinu islama ono na što mi trebamo obratiti posebnu pažnju. Mi ne smijemo dozvoliti da ljudi ograničenog intelektualnog potencijala upravljaju sudbinom naših sinova i kćerki kao što su to pokušali uraditi sa nama kada su nam silom prilika nametnuli njihove „kodekse“ ophođenja a ustvari su samo iskopirali đavolju tendenciju preobraćanja muslimana u „muslimana“! 

Mi moramo raditi na izgradnji pozitivnog odnosa između starijih i mlađih jer komunikacija između te dvije generacije dijametralno suprotnih shvatanja ne smije biti na razini „modernog“ shvatanja već je to isključivo odnos izgrađen na temelju islamske edukacije koja se oslanja samo na Kur'anu i sunetu. Samo u tome je dobro i u ničemu drugom!

Čovjekova pamet funkcioniše u zavisnoti od situacije u kojoj se on nađe i ako mu je stanje te situacije nepoznato onda čovjek neće biti u stanju odreagovati na način koji će ga sačuvati nevolje ili u najmanju ruku ga poštedjeti određene gluposti koju je sebi iscenirao ili su mu je drugi „skrojili“.

Zato je potrebno da musliman uvijek prihvati dobronamjerni savjet svoga brata posebno kada su u pitanju ove današnje vrtoglave smutnje iza kojih stoje neodgovorni ljudi koji ne znaju razlikovati između repa i glave!! 

Mi živimo surovu realnost. Koja je to surova relanost!? Pa eto, nismo imali starije i iskusnije učenjake ili iskrene pobožnjake koji bi nas podučili kako ćemo se ophoditi na ovim prostorima pa nam je tako silom prilika nametnuta garnitura ljudi čiji je zadatak upravljanje mozgom muslimana i njihovim duševnim kapacitetom koji nije na zavidnom nivou, na žalost! Dakle, govorim isključivo o balkanskom području.

Jaz koji je vještačka politika sekularizma stvorila u redovima sinova islamskog ummeta i dalje produbljava svoju pukotinu otsustvom nekomunikacije među našim starijim koji na polju islamskog misionarstva mogu ponuditi izuzetno važna iskustva našim mlađim.

Tako trebamo postupiti kako bi našim sinovima i kćerima uštedjeli trud po pitanju shvatanja određenih problematika kako bi ih poštedjeli glupih posrtaja koji su nas skupo koštali. Na taj način će oni, inšallah, zauzeti ono zasluženo mjesto islamskog misionara u društvu i na njih će to isto društvo blagonaklono gledati. To je moguće samo ako postoji dobra volja a prije svega iskrena namjera onih ljudi koji se pozivaju na vjerski autoritet u smislu da su oni vjerske vođe. Da, oni jesu vjerske vođe, ali, pitanje koje se ovdje postavlja jeste, ko je njih uopšte naznačio da obavljaju funkciju vjerskih lidera? Kada? Gdje? Na osnovu kojih kriterijuma su zaslužili to zvanje? 

E, to je ono o čemu valja razgovarati sa našim neistoimišljenicima, koji fizički samo podsjećaju na nas, a koje mi nismo proglasili nevjernicima iako oni uporno pokušavaju da nam to smjeste u naš govorni manir.

Neiskustvo čovjeka zna koštati veoma skupo. Neiskustvo čovjeka može pretvoriti u nestabilnu ličnost koja svojim nastupima prijeti snazi i jedinstvu islamskog društva. Neiskustvo je nesposobnost razumijevanja znanja i nemogućnost prihvatanja izazova pred kojim čovjek stoji i zato on ne zna kako se treba postaviti u datom stanju i njegovim djelovanjem će izazvati haos i nemir u redovima Allahovih robova. 

Uzvišeni Gospodar kaže:

إِنَّ اللَّهَ يَأْمُرُكُمْ أَن تُؤَدُّوا الْأَمَانَاتِ إِلَىٰ أَهْلِهَا وَإِذَا حَكَمْتُم بَيْنَ النَّاسِ أَن تَحْكُمُوا بِالْعَدْلِ ۚ إِنَّ اللَّهَ نِعِمَّا يَعِظُكُم بِهِ ۗ إِنَّ اللَّهَ كَانَ سَمِيعًا بَصِيرًا

„Allah vam zapovijeda da odgovorne službe onima koji su ih dostojni povjeravate i kada ljudima sudite da pravično sudite. Uistinu je divan Allahov savjet! Allah doista sve čuje i vidi.“ (En-Nisa,58)

Dakle, iz ajeta se jasno vidi da se odgovorne službe trebaju povjeriti ljudima koji su dostojni da ih ispune. Dakle, emanet se povjerava čovjeku koji je zaista stručan u oblasti u kojoj mu se povjerava taj emanet, međutim, prije svega on treba biti dokazani vjernik koji zaista prednjači u dobrim djelima od opće koristi islamske zajednice ili pak u najmanju ruku, da bude od koristi zajednici u kojoj živi i djeluje.

Sjetimo se samo Allahovog Poslanika Musaa, alejhis-selam, koji je poput lava spriječio zulum onih agresivnih i oholih čobana koji bi nakon što bi napojili svoju stoku, na otvor bunara stavili veliki kamen i tako Šuajbove kćeri ne bi mogle napojiti stoku pitkom i lijepom vodom. Da usput samo spomenem da se ovdje ne radi Allahvom Poslaniku Šuajbu, alejhis-selam.

O toj situaciji čitamo u objavi Premilostivog:

قَالَتْ إِحْدَاهُمَا يَا أَبَتِ اسْتَأْجِرْهُ ۖ إِنَّ خَيْرَ مَنِ اسْتَأْجَرْتَ الْقَوِيُّ الْأَمِينُ

„O oče moj, - reče jedna od njih – uzmi ga u najam, najbolje je da unajmiš snažna i pouzdana.“ (El-Kasas,26)

Ovdje možemo jasno vidjeti da se povjerenje može dati samo snažnom i pouzdanom čovjeku od kojeg nećemo strepiti kako će se prema nama postaviti sutra kada bude sjeo na poziciju koja mu je dovjerena.

Međutim, strahota ljudske blesavosti nema kraja i to je dokazana stvar!

I ovog puta je na scenu nastupila ljudska glupost i bahatost kojoj nema granice! Ovih sam na jednom web portalu dana pročitao tekst u kojem pisac pokušava da naučno pojasni nepunovažnost džume namaza u mesdžidima koji se ne nalaze u ingerenciji islamske zajednice u ovoj ili onoj zemlji. Svakako, shvatate da je riječ o sunnetskim mesdžidima.

Pisac, nosioc titule magistar islamskih nauka, raspravlja o sunnetskim mesdžidima u svjetlu stavova priznatih pravnih škola. To je njegov stav i mi to uvažavamo i poštujemo jer nismo u stanju da utičemo na to da on zagovara drugačije mišljenje. Međutim, simptomatično je to kada magistar ulazi u nijjet ljudi koji posječuju te Allahove kuče i on tvrdi , kao da sam sebi postavlja pitanje a ustvari namjeće zaključak čitaocima, kako on navodno strahuje od neke skrivene ideologije koja stoji iza sunnetskih mesdžida jer on, kako sam kaže, sumnja da iza toga stoji lukavo prikriveni tekfir na račun svih Bošnjaka.

Ove odveč otrcane i sablazne nebuloze ne treba komentarisati jer smo nebrojeno puno puta spomenuli kako mi ne gajimo ideologiju tekfira i o tome više i ne želimo da govorimo. 

Bolesna je tvrdnja kada se magistar poziva na autoritet vjerske zajednice kod koje se, po njegovom mišljenju, mora uzeti odobrenje za postojanje vjerskog objekta i nešto tome slično.

Znači, ovdje ne raspravljamo o izjavi dotičnog magistra jer mi ne želimo da se prepucavamo sa ljudima koje smatramo muslimanima i ne želimo da na vatru razjedinjenosti dolijemo još više ulja. To prepustamo njima jer vidimo da im to ide od ruke. Ali, moramo upozoriti na problematično razumijevanje šerijatskih i fikhskih tekstova iz kojih takvi teolozi izvlače zaključke kako smo mi novotari a da su novotari vjerski autoritet od kojih mi trebamo naučiti svoju vjeru i od kojih trebamo tražiti dozvolu za širenje Allahove riječi među ljudima. 

Kako je moguće da se stav selefa pretvori u zastranjeno mišljenje a da se fetva nekih učenjaka pretvori u mjerodavni šerijatski dokaz!? 

Kada govorimo o potrebi bojkota novotarije i onih što je svim raspoloživim sredstvima brane, ta, mi se pozivamo na praksu selefa i ništa više od toga. 

Međutim, kada se nama želi namjetnuti epitet novotara jer se navodno odvajamo od široke mase muslimanske zajednice, e onda je nepobitni dokaz za to stav nekog učenjaka koji se rodio 1380 god. nakon generacije ashaba.

Čudna je to logika!!

Međutim, mi ponovo stavljamo do znanja da ono što čovjek ne zna ili nije o tome čuo, ne mora biti greška ili zabluda. 

Mi smo itekako svjesni da je vrijeme današnjice upravo ono vrijeme koje izobiljuje mnogobrojnošću nasilnika i zulumćara a oskudeva učenim i pobožnim ljudima. 

Jasno je da su lažljivci i zulumćari uspješni u dunjalučkom smislu i jasno je da im mase svakodnevno aplaudiraju. Njima su svaka vrata širom otvorena. 

S druge pak strane, sljedbenici istine su izloženi postojanim napadima, iskušenjima i smutnjama. To je zaista velika smutnja za srca vjernika!

Toj će smutnji odoleti samo čvrsta, živa i imanski zdrava srca. Nosioci tih zdravih srca znaju da je dawa emanet koji se daje samo odgovornima i sposobnima da ponesu tu odgovornost. Oni su opremljeni strpljivošću koja će ih voditi kroz ta iskušenja. Malobrojnost sljedbenika istine nije dokaz njihove nemoći. 

Uzvišeni Gospodar kaže:

وَإِن تُطِعْ أَكْثَرَ مَن فِي الْأَرْضِ يُضِلُّوكَ عَن سَبِيلِ اللَّهِ ۚ إِن يَتَّبِعُونَ إِلَّا الظَّنَّ وَإِنْ هُمْ إِلَّا يَخْرُصُونَ

„Ako bi se ti pokoravao većini onih koji žive na Zemlji, oni bi te od Allahova puta odvratili. Oni se samo za pretpostavkama povode, i oni samo neistinu govore.“ (El-En’am,116)

Zar nije pretpostavka to što će te neki magistar bez ikakvog dokaza nazvati potencijalnim tekfirovcem a da te nikada nije upitao za tvoje stavove i za tvoje znanje!? 

Kako je moguće da čovjek koji sebi pripisuje islamsko znanje i titulu učenjaka, barem za ove naše prostore, sebi daje za pravo da donosi zaključke na osnovi: ja mislim, ja sumnjem, ja strahujem od toga i toga!! 

Problem je u tome što ovi stavovi direktno zadiru u raspirivanje netrpeljivosti među sljedbenicima kible a mi smo jedni od tih sljedbenika kible prema kojoj se okreću i oni što nas neprestano napadaju.. 

Gdje je tajna uspijeha ashaba Poslanika, sallallahu alejhi we sellem?

Kako su to oni uspijeli zavladati svijetom?

Ovo je pitanje koje postavljamo magistru a i samima sebi kako bi jedni druge od vlastitog zla sačuvali. Mislim na zlo koje bi možda učinili u neznanju i da tako nanesemo nepravdu drugima pa makar se oni ne slagali sa našim stavovima.

Mi ćemo ovdje u kratkim crtama navesti neke odlike ashaba, radijallahu anhum, zbog kojih su itekako uspijeli u životu na ovom svijetu.

1. Ashabi su žurno jurili ka ispunjavanju Allahovih naređenja i naređenja Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi we sellem. Kada je Zejnebi bint Džahš, radijallahu anha, bilo naređeno da se uda za Zejda Ibn Hariseta ona je to odbila. Kada joj je Poslanik to ponovo naredio Uzvišeni je Allah u tom trenutku objavio:

وَمَا كَانَ لِمُؤْمِنٍ وَلَا مُؤْمِنَةٍ إِذَا قَضَى اللَّهُ وَرَسُولُهُ أَمْرًا أَن يَكُونَ لَهُمُ الْخِيَرَةُ مِنْ أَمْرِهِمْ ۗ وَمَن يَعْصِ اللَّهَ وَرَسُولَهُ فَقَدْ ضَلَّ ضَلَالًا مُّبِينًا

„ Kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo po svom nahođenju postupiti. A ko Allaha i Njegova Poslanika ne posluša, taj je sigurno skrenuo s Pravoga puta.“ (El-Ahzab,36)

Tada je Zejneb rekla: „Onda se ja neću suprotstaviti Allahovom Poslaniku! Ja se udajem za njega tj. za Zejda.“

2. Ashabi su bili iskreni u imanu, riječima i djelom. Uzvišeni Allah kaže:

لِلْفُقَرَاءِ الْمُهَاجِرِينَ الَّذِينَ أُخْرِجُوا مِن دِيَارِهِمْ وَأَمْوَالِهِمْ يَبْتَغُونَ فَضْلًا مِّنَ اللَّهِ وَرِضْوَانًا وَيَنصُرُونَ اللَّهَ وَرَسُولَهُ ۚ أُولَٰئِكَ هُمُ الصَّادِقُونَ

„I siromašnim muhadžirima koji su iz rodnog kraja protjerani i imovine svoje lišeni, koji žele da Allahovu milost i naklonost steknu, i Allaha i Njegova Poslanika pomognu, to su zaista pravi vjernici.“ (El-Hašr,8)

3. Ashabi su bili skromni i suzdržljivi prema dunjalučkim ukrasima. Omer ibnil-Hattab je od dunjaluka posjedovao samo svoje skromne košulje. Ebu-Ubejde je od ovog svijeta posjedovao samo svoju sablju i jahalicu. 

4. Ashabi su bili nenadmošno i neviđeno hrabri. Primjer Bera ibn Malika u ratu sa vojskom Musejlemeta je dovoljan vjernicima. Prebačen je u utvrdu otpadnika sa kojima se skroz sam suočio. Tada je zadobio osamdeset i nekoliko rana. Zbog toga ga je Halid ibnil-Velid liječio ravno mjesec dana. 

5. Ashabi su presjekli svaku vezu sa džahilijjetom i odrekli su se prijateljivanja sa nevjernicima. Abdullah ibn Abdullah ibn Ubejj ibn Selul je čuo kako je Poslanik, sallallahu alejhi we selleme, prošao pored njegovog oca koji mu je dobacio: „Okahrio nas je Ibn Ebi Kebše!“ Tako je vrijeđao Poslanika. Tada je njegov sin rekao Poslaniku, sallallahu alejhi we sellem: “Allahov Poslaniče! Tako mi onoga koji te je počastio, ako želiš, sada ću ti donijeti njegovu glavu!“ 

6. Ashabi su žestoko čuvali jedinstvo i cjelinu džemata. Kada su Aliju ibn Ebi Taliba upitali o džematu i bidatu, on je odgovorio: „O Ibnil-Keva, zapamtio sam pitanje a ti shvati odgovor! Tako mi Allaha, sunnet je sunnet Muhammeda, sallallahu alejhi we sellem, a bid'at je ono što mu se suprotstavlja. Džemat je druženje sa sljedbenicima istine, a razjedinjenost je druženje sa sljedbenicima neistine, pa makar bili mnogobrojniji.“ 

7. Ashabi su žurili sa pokajanjem i izbjegavanjem grijeha.

8. Ashabi su jedni druge pomagali i nisu se jedni protiv drugih okretali. 

Dakle, to je bio metod rada i djelovanja ljudi na koje se mi pozivamo. To je to i ništa više.

الْحَمْدُ لِلَّهِ رَبِّ الْعَالَمِينَ

EL-HAMDULILLAHI RABIL ALEMIN!