Kada bi ashabi Allahovog Poslanika, s.a.v.s., opisivali njegov govor, rekli bi da je razgovarao sa njima o onome o čemu bi oni govorili, ako bi spomenuli dunjaluk i on bi sa njima o tome govorio, ako bi spomenuli ahiret i on bi ga spominjao sa njima, ako bi se šalili i on bi se šalio sa njima.
Govorio je kada je bilo potrebno, mnogo je razmišljao i dugo šutio, a progovarao je sa bismillom, u njegovom, s.a.v.s., obraćanju nije bilo neistine ni ispraznog govora, nikoga nije ponižavao ni vrijeđao, nekada bi uz govor pokazivao rukom, nije imao suvišnih riječi, a njegov govor bilo je veoma ugodno slušati.
A na koji način je to činio, prenose nam njegovi, s.a.v.s., ashabi.
Aiša, r.a., pripovijeda: ''Allahov Poslanik, s.a.v.s., nije govorio brzo kao što vi govorite, nego mu je govor bio jasan i razgovijetan, zapamtio bi ga svako ko sjedi sa njim.''
A Enes ibn Malik, r.a., kaže da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., imao običaj da ponovi neku riječ i po tri puta da bi se bolje razumjela.''
A o njegovoj šali, s.a.v.s., Ebu Hurejre, r.a., kaže da su mu jedne prilike začuđeno rekli: 'O Allahov Poslaniče, ti se sa nama šališ?'', a on, s.a.v.s., odgovorio je: ''Da, jedino što ja govorim samo istinu.''
Tako nam Enes ibn Malik, r.a., prenosi da mu je Allahov Poslanik, s.a.v.s., jednom rekao u šali: ''Hej ti sa dva uha.''
A Enes, r.a., također nam prenosi zanimljiv primjer šale Allahovog Poslanika, s.a.v.s., sa jednim od ashaba kako bi ga razvedrio, a u toj predaji kaže da je neki beduin, nomad iz pustinje, koji se zvao Zahir, kada bi dolazio u Medinu, uvijek bi donosio neki poklon Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., iz pustinje, a Poslanik, s.a.v.s., bi ga zauzvrat nagradio prije povratka kući. Zahir je bio čovjek neugodnog i nelijepog izgleda, ali Poslaniku, s.a.v.s., bio je veoma drag, pa bi za njega rekao: ''Zahir je naša pustinja, a mi smo njegov grad.'' Jedne prilike dok je Zahir na pijaci prodavao svoje stvari koje je donio sa sobom, Allahov Poslanik, s.a.v.s., mu se prikrade iza leđa, obuhvati ga rukama, a da ga Zahir nije vidio. ''Ko je to, pusti me da se okrenem'', reče Zahir, a uto prepozna da je to Allahov Poslanik, s.a.v.s., pa mu se prepusti, i svoja leđa još više nasloni na njega. Poslanik, s.a.v.s., tada reče: ''Ko će kupiti ovog roba?'', a Zahir reče: ''Allahov Poslaniče, vidjet ćeš da sam jeftin (bezvrijedan).'' Na to mu Poslanik, s.a.v.s., odgovori: ''Ali ti si kod Allaha skup.''
Allahov Poslanik, s.a.v.s., u ovom primjeru se šali sa jednim od ashaba, kojeg su ljudi izbjegavali zbog izgleda, kako bi ga razveselio, a u svojoj šali govori samo istinu, jer, svi ljudi su Allahovi robovi, samo su neki pokorni, a drugi ne.
U drugom primjeru Hasan el-Basri kazuje da je jedna starica ensarijka došla Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i rekla: ''Allahov Poslaniče, moli Allaha za mene da me uvede u Džennet'',
pa je Poslanik, s.a.v.s., zovnu po imenu i reče: ''U Džennet neće ući starice.'' Tada se ona okrenu plačući, a Poslanik, s.a.v.s., se nasmiješi i prisutnima reče: ''Recite joj da neće ući u Džennet kao starica, jer Allah Uzvišeni kaže: 'Inna enše'nahunne inša'a, fe dže'alnahunne ebkara, 'uruben etraba' (Mi ćemo ih iznova stvoriti, i djevicama ih učiniti, milim muževima njihovim godina istih' (El-Vakia', 35-37).''
Allahov Poslanik, s.a.v.s., kako u govoru, tako ni u smijehu nije podizao svoj glas, iako se sa ashabima šalio, njegov smijeh bio je umjeren, a u većini slučajeva to je bio samo osmijeh.
O njegovom, s.a.v.s., smijehu i osmijehu govore nam ashabi u sljedećim predajama:
Abdullah ibn El-Haris, r.a., kaže: ''Smijeh Allahovog Poslanika, s.a.v.s., bio je uglavnom samo osmijeh'' i ''Nisam vidio nikoga da se toliko smiješi kao Poslanik, s.a.v.s.''
Ebu Zerr, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ''Ja uistinu znam čovjeka koji će prvi ući u Džennet i čovjeka koji će posljednji izaći iz Džehennema. Taj čovjek će biti doveden na Sudnjem danu pa će se kazati: 'Pokažite mu njegove male grijehe', dok će njegovi veliki grijesi ostati sakriveni.
Tada će mu se reći: 'Toga i toga dana uradio si to i to', a on će potvrđivati i neće negirati, strahujući od svojih velikih grijeha.
Onda će biti rečeno: 'Dajte mu umjesto svakog lošeg djela koje je počinio jedno dobro djelo.' Tada će on reći: 'Imam ja još grijeha koje ovdje ne vidim!' (želeći da mu se i ti grijesi zamijene za dobra djela iako je isprva strahovao od njih, op. prev.).'' Dalje nastavlja Ebu Zerr, r.a., i kaže: ''Tada sam vidio Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kako se nasmijao da su mu se zubi kutnjaci ukazali.''
A Džerir ibn Abdullah, r.a., kaže: ''Nikada me Allahov Poslanik, s.a.v.s., otkako sam primio islam, nije susreo ni vidio a da mi se nije nasmiješio.''
Amir ibn Sa'd, r.a., kaže: ''Moj otac Sa'd mi je rekao: 'Vidio sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kada se nasmijao u bitki na Hendeku.' 'Kako se nasmijao?', upitah ga.
On reče: 'Bio sam dobar strijelac. Jedan čovjek iz neprijateljske vojske imao je štit ispred sebe kojim nas je izazivao, čas bi otkrio svoje čelo, a čas bi ga pokrio (a kako je Sa'd bio vrstan strijelac, šta bi oko vidjelo i luk mogao dobaciti, strijela bi pogodila). Sa'd pripremi strijelu i tek što čovjek otkri čelo, on je posla i pogodi ga direktno u čelo te ga odmah obori na leđa dok mu noge ostadoše u zraku. Kada to vidje Allahov Poslanik, s.a.v.s., nasmija se toliko da mu se ukazaše zubi kutnjaci....'''
Iz ovog događaja koji se odigrao u najtežim momentima za islam i muslimane, u bici na Hendeku kada su skoro mjesec dana bili u potpunoj blokadi i opkoljeni sa svih strana, gdje su im životi bili u pitanju i prijetilo uništenje, i njih samih, a i njihovih porodica, vidimo da je Poslanik, s.a.v.s., vedrio i bodrio svoje drugove, i u najtežim trenucima optimistično gledao u budućnost i nalazio momente u kojima bi se nasmijao i razbio zebnju koja ih je pritiskala.
Tako nam Aiša, r.a., kaže: ''Allahov Poslanik, s.a.v.s., mnogo je volio optimizam u svemu.''
Primjedbe
Objavi komentar