Muslimanima je prvi mujezin dobro poznat. Bilal b. Rebbah, ime je koje vole vjernici, a za njegovim glasom žude srca iskrenih monoteista. Bilal, r.a., rođen je dva puta i proživio je dva života. Prvi put je rođen kao rob, a robom ga učiniše zlotvori koji su prema njemu grubo i nemilosrdno postupali, te ga bičem nepravde i nasilja svakodnevno udarali. Ništa nije imao, njegov glas nije se čuo, a njegovo mišljenje niko ničim nije brojao, niti je u upravljanju svojim životom ikakva udjela imao. Odvojen je od svoje majke i ostale porodice te silom doveden u Mekku, gdje je živio životom roba, ponižen i bezvrijedan.
Odjednom, Bilal se ponovno rodi! Allahov Poslanik, s.a.v.s., sa Safe povika: ”Nema boga osim Allaha, i Muhammed je Njegov poslanik! Obraćao se Poslanik, s.a.v.s., mekkanskim prvacima i predvodnicima. Zvao ih je u Istinu, a oni su je odbacili i nevjernici postali. U laž su Poslanika ugonili, neprijatnosti mu nanosili i nepravdu i nasilje mu činili. Tada Uzvišeni objavi: ”Budi čvrsto uz one koji se Gospodaru svome mole ujutro i navečer u želji da lice Njegovo zasluže, i ne skidaj očiju svojih s njih iz želje za sjajem u životu na ovom svijetu, i ne slušaj onoga čije smo srce nehajnim prema Nama ostavili koji strast svoju slijedi i čiji su postupci daleko od razboritosti.” (El-Kehf, 28) Gospodar svjetova poručuje Vjerovjesniku, s.a.v.s., da se okani tih oholih bezbožnika koji kod Njega nikakve vrijednosti nemaju, te da na njih ne troši svoje vrijeme niti trud. Allah poručuje Svome Poslaniku da ni ne pomišlja da će islam izvojevati pobjedu preko ruku tih silnika, već mu savjetuje da se okrene prema onima koji žele Allahovo lice i Kuću ahiretsku. Poručuje mu da se usmjeri ka siromasima i nevoljnicima, slabim i nemoćnim, te da njih uzme za svoje društvo i sljedbenike.
Poslanik, s.a.v.s., takve je potražio te ih i našao. Našao ih je među slabima i nemoćnima, među ugnjetavanim i poniženima, a među njima je bio i Bilal b. Rebbah, r.a. Kada je Bilal, r.a., vidio Poslanika, s.a.v.s., silno ga je zavolio. A kako i ne bi, kada je Poslanik, s.a.v.s., u srca svojih drugova posadio sjeme ljubavi koje je niklo, učvrstilo se i razgranalo, te dalo svoje najljepše plodove. Svi ashabi silno su voljeli Vjerovjesnika, s.a.v.s., toliko da bi ga u jeku bitke svojim tijelima branili od udaraca sablji, i toliko da su više željeli da oni na komade budu sasječeni prije nego što Poslanika, s.a.v.s., i trn jedan ubode. Tako je Bilal zavolio Poslanika, s.a.v.s., silnom ljubavlju koja je zaokupila njegov sluh i njegov vid, te osvojila njegovo srce. On mu je uvijek bio pred očima, stoga je i posvjedočio da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed, s.a.v.s., Njegov rob i poslanik. Međutim, kada je Bilal primio islam, silnici se okupiše i na velike muke ga staviše. Željeli su da napusti riječi šehadeta, što je on kategorički odbio. Uzvratili su mu zatvorom, udarcima, patnjom i nanošenjem raznih vrsta poniženja i boli. Bacili su ga ne vreli pustinjski pijesak u vremenu najžešće vrućine tražeći od njega da se vrati u kufr koji su oni ispovijedali, ali on to glatko odbi i reče riječi po kojima će ostati upamćen: ”Ehadun Ehad” – Jedan Jedini! Što su ga više udarali, njegov glas bio je glasniji, prodorniji i upečatljiviji: Jedan Jedini… Čudan je slučaj Bilala, r.a., i svih ostalih njemu sličnih, koji su prije islama bili ili prosti beduini ili bijedni robovi, pa ih je Uzvišeni Allah islamom uzdigao tako da su preko noći postali armada koja je snagom riječi la ilahe illallah potresla čitav dunjaluk i osvojila svijet.
Otkup iz ropstva
Ebu Bekr, r.a., prošao je pored Bilala kojeg su mušrici mučili, pa upita njegovog vlasnika, zločinca po imenu Umejje b. Halef da mu proda Bilala, a on mu reče: ”Uzmi ga za deset dinara!” Ebu Bekr mu na to kaza: ”Tako mi Allaha, da si za njega tražio stotinu hiljada dinara, ja bih ga otkupio!” Ebu Bekr otkupi Bilala, r.a., pa ga oslobodi, a povodom toga Uzvišeni Allah objavi: ”A od Vatre će daleko biti onaj koji se bude Allaha bojao. Onaj koji bude dio imetka svoga udjeljivao, da bi se očistio, ne očekujući da mu se zahvalnošću uzvrati, već jedino da bi naklonost Gospodara svoga Svevišnjeg stekao. I on će zbilja, zadovoljan biti.” (El-Lejl, 17-21) Nakon što ga je iskreno i u ime Allaha oslobodio, ne želeći ničiju pohvalu niti nagradu osim one Allahove, Ebu Bekr odvede Bilala kod Muhammeda, s.a.v.s. Njegova odjeća bila je pocijepana, a krv mu je obilno tekla iz mnogih rana koje su mu nanijeli mušrici. Poslanik, s.a.v.s., zagrlio ga je kao što majka grli svoje čedo, te je dovio Uzvišenom Allahu za njega i učinio ga prvim mujezinom u historiji islama. Kada bi god nastupilo vrijeme namaza, Bilal bi pohitao da svojim prodornim glasom zauči: Allahu ekber, Allahu ekber… Njegov glas ispunjavao bi vjernička srca snagom i poletom, a kada god bi Poslanik, s.a.v.s., došao u tešku situaciju i kada bi brige počele da ga more, obratio bi se Bilalu riječima: ”Odmori nas namazom, o Bilale”, pa bi on proučio ezan. (Ebu Davud, br. 4985, Ahmed, 5/364)
Poslaniku, s.a.v.s., bio je stalno na usluzi. Donosio mu je vodu i posudu za uzimanje abdesta, te mu nosio obuću. Sve je to smatrao čašću i ponosom s kojim se ništa na svijetu nije moglo mjeriti. A i Poslanik, s.a.v.s., isto je tako volio Bilala, što mu je na svaki način i pokazivao. Jedne prilike ga je upitao: ”Bilale, reci mi koje si to dobro djelo uradio u islamu u koje najviše polažeš svoju nadu? Uistinu, ja sam čuo klepet tvojih nanula ispred sebe u Džennetu…” (Buhari i Muslim, od Ebu Hurejre, r.a.) Dakle, Bilal je stanovnik Dženneta, i to mu je posvjedočio Muhammed, s.a.v.s.!
U jednom od vojnih pohoda Poslanik, s.a.v.s., zadužio je Bilala, r.a., da čuva stražu dok se ostali budu odmarali. Njegov zadatak bio je i da ih sve probudi na sabah-namaz. Kada je vojska zaspala, Bilal je ustao da klanja noćni namaz, te je na kijamu ostao skoro čitavu noć. Malo prije zore je završio, te se naslonio na zemlju da se malo odmori. Umor ga je svladao, te je utonuo u dubok san. Sunce je već izašlo, a niko od prisutnih nije se probudio na vrijeme da klanja sabah. Prvi je ustao Ebu Bekr, r.a., a nakon njega i Omer, r.a., te su se čudom čudili kako im se ova nevolja desila po prvi put u životu. Omer se stidio da Poslanika, s.a.v.s., probudi, pa je nervozno kružio oko njega, a onda se dosjetio i počeo glasno izgovarati riječi: Allahu ekber, Allahu ekber… Poslanik, s.a.v.s., ustao je i shvatio situaciju u kojoj su se našli. Zovnuo je svoga miljenika Bilala, r.a., pa ga upita: ”Nisi nas probudio?”, a Bilal odgovori: ”Moje je oči zadesilo ono što je zadesilo i tvoje, o Allahov Poslaniče.” Poslanik, s.a.v.s., osmjehnu se pa mu naredi da prouči ezan, što on i učini. Nakon toga su u džematu klanjali sabah-namaz. (Buhari, 4/168, Muslim, br. 682)
Bogobojaznost je mjerilo časti
Primjedbe
Objavi komentar