Živio nekoć u Damasku momak koji se bavio prodavanjem lepeza po gradskim mahalama. Hodeći gradskim sokacima glasom svojim pozivao je ljude da kupe trščane lepeze. Tako jedanput začu iza nekih vrata glas mlađahne djevojke kako ga zove i traži da mu doda jednu lepezu. On to i učini, ali boja njezina njoj se ne svidje pa djevojka zatraži da vidi neku drugu. Momak joj pruži drugu lepezu, no ovaj put ruka njena bijaše i suviše gruba za djevojčine nježne ruke. Nijedna joj ne odgovaraše, te zatraži konačno od momka da uđe u kuću i pokaže joj sve lepeze koje ima uza se. Zakorači tako on u kuću bogate gazdarice s robom svojom svakojakom, kad se vrata za njim iznenada zamandališe. Gazdarica mu reče:
"Ako pokušaš izaći, na sav glas ću početi da vičem i optužit ću te da si pokušao čast moju oskrnaviti!"
Momak se zabezeknu i ne znade šta da radi. Poče je ispitivati za razlog takvog njena ponašanja, a ona se sve više i više njemu približavala. Svaki njegov pokušaj ubjeđivanja u pogubnost i odvratnost njezina postupka bijaše uzaludan. Ona mu konačno reče:
"Trenutak ovaj slatki dugo sam čekala!
Spasa za momka kao da nije bilo. Razmišljao je: "Počiniti blud i pred Allahom okaljan biti. Ne! Smrt je bolja!" Ali, da ga ljudi kazne kao razbojnika bludnog?!
Situacija bijaše odveć teška.
Ne vidješe momak izlaza doli da pribjegne lukavstvu. Poče se pretvarati kao da se pokorava njenoj želji, pa joj reče da će u krevet sa njom leći samo ako je u potpunosti zdrava. Ona se obveseli, oči joj zacakliše od radosti, uze mirisa najskupljega, stavi ga na lice i grudi svoje, te poče momku prilaziti, a on od jeze sav pretrnu. Ali brzo se snađe i reče joj kako ga nužda izvjesna pritišće. Ona, sad već sigurna kako joj pobjeći ne može, dade mu ibrik i uputi ka zahodu. Mladić ostade sam. Ali šta da radi? Vrijeme kao da vječnost cijelu traje. U jednom trenutku on podiže poklopac zahodski, a iz unutrašnjosti njegove zapahnu ga odvratan smrad. Pruži ruku svoju u njegovu unutrašnjost i zahvati njome pogani zahodske, te se poče njome po tijelu svome mazati, govoreći u sebi:
"Lakše mi je tijelo uprljati negoli dušu svoju. Pogan ova spasit će me od pada u haram."
Izađe tako mladić pred gazdaricu sav zamazan u pogan zahodsku. Kad ga ona ugleda u takvom poganstvu, uzbuđeno viknu:
"Luđak, luđak! Gubi se budalo!"
Mladić iskoristi priliku i izleti iz kuće. Ali!
Valjalo je proći kroz čaršiju koja je stajala na putu do njegove kuće. No, ismijavanje prolaznika i dobacivanje dječije lakše mu je bilo negoli srdžba Allahova. Stiže konačno kući svojoj, skide odjeću, i nekoliko puta čistom vodom sapra tijelo svoje, sve dok u potpunosti ponovo ne bijaše čist. Sjede među ukućane, kad, gle čuda, iznenada osjetiše prijatan miris kako se širi. Počeše po sobi tražiti izvor takvog ugodog mirisa, no ne nađoše ga. Svaki put kad bi se pojavio mladić, pojavio bi se i prijatan miris. Zaključiše tako kako miris (misk) dolazi upravo od njega, te ga prozvaše Miski (Mirisni). To svojstvo mirisa koji se širi iz njegova tijela ostade uz njega sve do smrti.
Primjedbe
Objavi komentar