أبو سفيان بن الحارث - Ebu Sufjan ibn el-Haris, radijallahu anhu
Ebu Sufjan je bio jedan od najnaočitijih mladića Mekke. Lijepa lica, srednjeg rasta, snažnog tijela. Na njegovim usnama uvijek je treperio osmjeh, kosa mu je bila zlatkaste boje. Bio je uslužan, uvijek spreman da pomogne. Onako pronicljiv i nadaren pjesništvom još je od djetinjstva postao nadaleko poznat i istaknut. U to doba pjesnici su žudili za duševnim zadovoljstvom, proučavali su književnost, sijelili i skupljali se zbog poezije. U isto vrijeme, volio je jahanje i obučavanje ratničkim vještinama, posebo je bio vješt u rukovanju sabljom.
Bio je amidžić Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i brat mu po mlijeku. Obojicu ih je dojila Sa’dijja (nadimak Halime). Ebu Sufjan je dosta ličio Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem Inače je bilo još četiri osobe koje su ličile Vjerovjesniku, a bili su u krvnoj vezi s njim: Hasan ibn Ali ibn Ebi Talib, sin Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, kćerke Fatime, Dž’afer ibn Ebi Talib, sin Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, amidže, Kusem ibn Abbas ibn Abdulmuttalib, također Poslanikov amidžić, i Saib ibn Ubejd ibn Abdi Jezid ibn Hašim, djed imama Šafije.
Predislamsko neprijateljstvo
Ebu Sufjan je bio vjerni prijatelj svoga amidžića Muhammeda ibn Abdullaha. Bili su, kao što rekosmo, krvno povezani i braća po mlijeku. Zajedno su provodili djetinjstvo, družili se, igrali i bili nerazdvojni. Bili su u društvu s ostalim amidžićima, a među njima je bio i njihov vršnjak, također rođak, Abdullah ibn Ebi Umejj, sin njihove tetke Atike, kćerke Abdulmuttaliba.
Po dolasku Objave Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, on poče širiti radosne vijesti i upućivati ljude na put Istine. Ukazivao je na ispravno, a odvraćao od zla, objašnjavao je zabludu višeboštva, a podsticao na dobro i širenje pravde među ljudima. Međutim, Kurejšijske vođe i njihove porodice poniješe se neprijateljski prema Allahovom Poslaniku. Povjerova mu mala skupina odabranih vjernika koji predstaviše blagoslovljenu prethodnicu odanih muslimana. Kurejšije počeše mučiti muslimane. Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, su stavljali na razne muke i iskušenja. Ebu Sufjan ibn Haris i sin njegove tetke, Abdullah ibn Umejje, napustiše Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i odbiše sve njegove pozive. Prekinuše s njim svaku vezu i okomiše se na muslimane. I ne zadovoljiše s tim, već počeše neprijateljovati prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, dojučerašnjem njihovom naprisnijem prijatelju i rođaku. Svojim zlostavljanjem nisu mu dali mira, ali Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, je najviše bolilo što mu neprilike nanosi njegova porodica. Trpio je izrugivanje od svojih najbližih. Abdullah ibn Umejje je koristio svaku priliku da mu se podruguje i ismijava ga. Isti taj Abdullah je na godišnjem skupu u Mekki govoreći pred masom ljudi, veličajući lažna božanstva lahkomisleno rekao: “Nećemo povjerovati sve dok ne učini da izvori poteku.” A Ebu Sufjan je opet jednom prilikom organizirao pjesničko sijelo da kleveću muslimane i plemenitoga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Izgovarao je odvratne riječi, sve u stihovima, a na račun istine, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i muslimana. Tako je išao po mekkanskim proslavama i skupovima, i izrugivao Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem. Bile su to mučne i tegobne situacije za Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. To su bile boli koje su stegle grudi iskrenoga i povjerljivoga miljenika Allahova. Rod je znao njegovu iskrenost i povjerljivost, pa zašto... i njegov amidžić Ebu Sufjan?! Poslanikov pjesnik osjeti tu tjeskobu, pa Ebu Sufjanu uzvrati pjesničkim stilom:
Zar pouka ne bi za Ebu Sufjana
pa nastavi klevetati časnog Muhammeda.
Čast mi je dževab dati za njega
a nagrada za to je u Svevišenjega.
Ebu Sufjanovo neprijateljstvo prema muslimanima nije ostalo samo na omalovažavanju i podrugivanju po pjesničkim skupovima, već on uze sablju i krenu na muslimane. Slijep od zablude i nevjerovanja, sa ostalim kurejšijskim mušricima, htjede spriječiti napredak istine i dobra. Pa za bitku na Bedru Ebu Sufjan i Kurejšije spremiše veliku vojsku i skupiše svoje čelnike i vojskovođe u rat protiv Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ebu Sufjan ode do svoga amidže Ebu Leheba i obavijesti ga o svojoj spremnosti za okršaj s muslimanima, i obeća mu pobjedu. U tom periodu Ebu Leheb bijaše u poodmaklim godinama, pa umjesto sebe, u borbu posla ’Asa ibn Hišama. Naoružao ga je i dao mu novaca, te od njega i od Ebu Sufjana zatraži da ubiju njegova bratića Muhammeda. Međutim, Allahovom dobrotom, vratiše se u Mekku noseći sa sobom gorak okus poraza. Bili su nemoćni pred muslimanima punim vjere, odlučnosti i jedinstva. Ebu Leheb naču vijesti o teškom porazu, pa se uzruja. Nestrpljivo je čekao povratak Kurejšija da mu opišu bitku i uzrok poraza. Tako je jedan dan sjedio kod izvora Zemzem u blizini Ka’be, pa iz daleka ugleda Ebu Sufjana.
- O Ebu Sufjane, - povikao je - ovamo, pričaj šta se desilo. De bratiću, ti jedini donosiš istinite vijesti. Pričaj šta nas to snađe!
Ebu Sufjan stade ispred svoga amidže, a oko njega još Mekkelija, pa ga obuze neka čudna jeza. Srce mu je bilo na onoj granici poslije koje se prima islam, malo je trebalo da izjavi vjerovanje u Poslanicu njegovog amidžića. To su bili trenuci kada se čovjek bori sam sa samim sobom. To se vidi i u odgovoru Ebu Lehebu kad zapanjeno reče:
- Amidža, tako mi Allaha, nije ništa drugo nego smo naišli na ljude kojima smo se prepustili da nas ubijaju kako žele. Tako mi Allaha, ne krivim Kurejšije... Vidjeli smo bijelog čovjeka na šarenom konju, veličine između nebesa i zemlje, ništa mu nije ličilo... ništa ispred njega nije ostajalo živo...”
Uprkos tome što su do tad njegova braća Nevfel, Rebi’a i Abdullah već primili islam i pristupili blagoslovljenoj grupi pod vođstvom njegovoga amidžića, Ebu Sufjan ostade u nevjerstvu. Nakon Bedra, nastavi podrugljivo govoriti i klevetati svoga amidžića i misiju kojom je zadužen od Gospodara svjetova.
Primanje islama
Ebu Sufjanovo neprijateljstvo je trajalo punih dvadeset godina, bez ustručavanja, drsko i osoro. Svjetlost imana je ipak prodrla i u njegovo srce. Povratio se i otrijeznio. Počeo je razmišljati o neprijateljstvu koje traje već dvadeset godina na jednoj strani i poslaničkoj misiji njegovog amidžića na drugoj. Naumpade mu bitka ne Bedru i tajanstveni bijeli jahači koji su učestvovali u bici i ljudi na crnobijelim konjima. Znao je da istina kod Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i shvati je da on bješe u zabludi. A i njegova porodica ga je odavno podsticala da primi islam i okonča s naprijateljstvom prema muslimanima. Odluči objaviti svoj islam i pridružiti se odanoj grupi vjernika. Posavjetova se sa svojim prijateljem i rođakom Abdullahom ibn Ebi Umejjom, pa se dogovoriše da odu Vjerovjesniku i pred njim izjave prelazak na islam. Priča o Ebu Sufjanovom prelasku na islam do u detalje je zabilježena jer je sam on pričao. Naime, nakon što su muslimani ostvarili pobjede na mnogim bojištima i nakon što je većina arapskih plemena primila islam, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, čvrsto odluči osloboditi Mekku i ukloniti kipove i lažna božanstva. A u Ebu Sufjanu već je postojala želja da i on učestvuje u odlučujućoj bici, ali ovaj put na strani muslimana.
Evo šta je između ostalog zabilježeno da je kazao Ebu Sufjan, radijallahu anhu: “Islam je već bio ovladao i utemeljio svoje principe, kada se proširila vijest da se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uputio ka Mekki. Koliko god da je Zemlja prostrana, postade mi tada tijesna, pa rekoh: gdje da idem… Kome da se pridružim? S kim da budem? Zovnuo sam ženu i djecu i rekao im: Spremite se, idemo iz Mekke, Muhammed samo što nije došao. Nema mi izlaza... Bit ću ubijen ako me muslimani zateknu ovdje! A oni će mi na to: “Vrijeme je već da uvidiš, Arapi i stranci su se pokorili Muhammedu, primili su islam, a ti si još uporan u neprijateljstvu prema njemu. A zar nisi imao priliku da budeš prvi koji će ga podržati i pomoći!?” Saosjećali su sa mnom... Željeli su u meni naći naklonost prema Muhammedovoj vjeri. Kada mi je Allah, dž.š., otvorio dušu za islam, rekao sam sinu Dž’aferu da nam spremi konja i devu. Brzo smo se uputili ka Ebva’u , mjestu za koje sam čuo da je Muhammed odsjeo u njemu. Kada sam se približio Ebva’u, prerušio sam se da me ne bi ko prepoznao, radi vlastite sigurnosti, a želio sam pred Vjerovjesnikom primiti islam. Išao sam pješice oko jedan kilometar, kad se prva izvidnica muslimana uputila prema meni, a ja sam izbjegao put kojim su oni išli, bojeći se da me neko ne prepozna. Kada sam ugledao Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, na čelu povorke, stadoh nasuprot njega i svukoh povez s lica. Kada me vidje i prepozna, Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, zakrenu glavu od mene, pa ja prođoh na stranu na koju se on okrenuo. A on opet okrenu svoje lice od mene, pa ja opet odoh na stranu na koju se okrenuo. Tako je uradio nekoliko puta. Nisam sumnjao dok sam bio pred Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, da će se on obradovati mom primanju islama, i da će se onda i njegovi ashabi obradovati njegovoj radosti. Međutim, kada su muslimani vidjeli da se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, okreće od mene i oni se svi zakrenuše. Srete me Ebu Bekr, pa se još odbojnije okrenu od mene. Pogledao sam u Omera ibnul-Hattaba umiljatim pogledom, ne bi li pridobio njegovu naklonost, a on se okrenu od mene odbojnije nego Ebu Bekr, pa još podstače jednog Ensariju da mi kaže: “Allahov neprijatelju, jesi li ti onaj koji je zlostavljao Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegove ashabe? Tvoje neprijateljstvo prema Vjerovjesniku se pročulo od istoka do zapada!” Taj Ensarija mi je to neprestano govorio, a ostali muslimani su me sjekli pogledima, zadovoljni zbog toga što me snašlo. Potom sam ugledao svoga amidžu Abbasa, pa mi olahnu i rekoh mu: Nadao sam se da će se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obradovati mom primanju islama, rod sam mu, a i zbog mog visokog položaja kod naroda. Ti znaš šta je bilo, porazgovaraj s njim da se udobrovolji prema meni. Abbas mi odgovori: “Ne, tako mi Allaha! Neću mu reći nijednu riječ nakon što si vidio njegovo okretanje od tebe, osim ako se ukaže prilika. Moje poštovanje Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, mi to ne dozvoljava.” A ja mu na to rekoh: Amidža, pa koga mi preporučuješ? Abbas odgovori: “Nemam šta da ti kažem osim ovoga što si čuo.”
Ophrva me tuga i obuze briga. Ponovo sam otišao amidži Abbasu i rekao mu: Ako ne možeš smekšati Poslanikovo srce radi mene, reci onom čovjeku što me omalovažava i što druge podstiče na to, da me ostavi na miru. “Opiši mi ga”- reče mi, pa ga ja opisah, a on reče: “To je Nuajm ibnul-Haris en-Nedžari.” Poslao je nekog da ga zovnu, a kad ovaj dođe reče mu: “O Nuajme, Ebu Sufjan je amidžić Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i moj bratić. Ako je Poslanik danas ljut na njega, drugi dan će biti raspoloženiji prema njemu, zato ga se prođi.” “Od danas mu više neću prigovarati”, reče Nuajm.
Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao u Džuhfu, odsjede u njoj jedno vrijeme. Sjeo sam sa svojim sinom ispred njegovoga šatora. Kada me je ugledao, zakrenu glavu od mene. Nisam klonuo što me nije primio, a kad god bi se vraćao u svoj šator, ja bih sjedio ispred, a moj sin je stajao pored mene. A Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kad bi me ugledao, zakrenuo bi pogled od mene.”
I zaista, Ebu Sufjan nije klonuo, a ni njegov amidžić Abdullah ibn Ebi Umejje nije klonuo zbog Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, ignorisanja i okretanja od njih, već čvrsto riješiše da ustraju dok se ne udobrovolji. Pokucali su na svaka vrata gdje su mislili da bi im neko mogao pomoći, posredujući kod Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da im oprosti. Abdullah ibn Umejje ode do sestre Ummu Seleme koja je bila Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, žena, tražeći od nje da razgovara sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem Majka vjernika ode do Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i samo prozbori: “Allahov Poslaniče, tvoj amidžić... tvoj tetić...” “Njih dvojica mi ne trebaju”, odgovorio je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem “Moj amidžić mi je okaljao čast, a moj tetić je rekao u Mekki šta je rekao.”
Ebu Sufjan se još više oneraspoloži, izgubi svaku nadu. Zatim ode svojoj ženi i reče joj šta je odlučio: “Tako mi Allaha, ili ću postići Poslanikovo zadovljstvo, ili ću uzeti svoga sina za ruku, zatim ćemo lutati zemljom dok ne umremo od gladi i žeđi.” Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, čuo za ovo, njegovo plemenito srce omekša. Ebu Sufjan se sjeti svoga amidžića Alije ibn Ebi Taliba, radijallahu anhu, pa zajedno sa tetićem Abdullahom ode kod njega i zatražiše da posreduje za njih ili da uzmu Sufjanovog sina Dž’afera, pa da se zapute u pustinju bez cilja. Alija im reče: “Recite Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, kao što su Jusufova braća tražila oprosta.” Otišli su i sjeli ispred Resulullahovog, sallallahu alejhi ve sellem, šatora, a Dž’afer je sjeo ispred njih. Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izašao zajedno rekoše: “Ja vas sada neću koriti.”
Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, im se osmjehnu. Zatim se okrenu Aliji, radijallahu anhu, koji je bio s njima i reče mu: “Poduči svoga amidžića i tetića abdestu i sunnetu i dođi mi s njima.” I prije nego što Alija ode da ispuni šta je rečeno, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dodade: “Pozovi ashabe i reci im da se Poslanik smilovao Ebu Sufjanu i Abdullahu ibn Umejju, pa neka im se i oni smiluju.”
Tako primi islam jedan od najvećih konjanika i jedan od najvještijih vojskovođa. Za Ebu Sufjana ovo je bio blagoslovljeni dan, a svoju radost je iskazao kroz kasidu kojom je obilježio ovaj događaj:
Živote moj, od onog dana kad sam ponio zastavu
Da bi konjica Latova pobijedila konjicu Muhammedovu
Kao izgubljeni smo u noćnoj tmini.
Evo je došlo moje vrijeme, pozvan sam
i evo spoznah istinu.
Upućen sam od Onoga Koji upućuje
Onaj koga sam progonio pokaza mi put Allahovog zadovoljstva.
Svakom ko ga zlostavljao bude
Stat ću na put ja
I udaljit’ ga svom svojom snagom od Miljenika.
A pozvali bi me u islam i da nisam jedan od njegovih.
Muslimani se obradovaše Ebu Sufjanovom prelasku na islam i primiše ga s poštovanjem i simpatijama.
Junak Hunejna
Ebu Sufjan postade jedan od bliskih ashaba svoga amidžića i brata po mlijeku, koji ga zavoli tako da mu je bio jedna od najdražih osoba. Živješe Ebu Sufjan kraj Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, a njegova ljubav i respekt prema njemu dostigle su toliki stepen da nikada nije digao glavu pred njim. Naumio je da se otkupi od svakog zla koje je prije učinio prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem Otišao je i u džihad na Allahovom putu u želji da na tome putu pogine, da bi se očistio od grijeha i neprijateljstva koje je nanosio Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem
Pohod na Hunejn bila je prilika da Ebu Sufjan pokaže svoje vjerovanje i iskrenost. Cijeli Arapski poluotok bio je osvijetljen islamom, samo neka plemena ostaše pri džahilijjetskim običajima, a mrzili su da muslimani pobjede i ostvare jedinstvo na Arapskom poluotoku pod vođstvom Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem Ta plemena objaviše rat muslimanima s ciljem da ih oslabe i razjedine njihove redove. Predvodilo ih je pleme Hevazin na čelu sa Malikom ibn Avfom en-Nasrijem, koji se uspio dogovoriti s nekim drugim plemenima o savezu. Sakupio je veliku vojsku, dobro opremljenu i naoružanu. Kada se osjetila opasnost od udruženih plemena, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odluči da ih pokori i okonča njihovo neprijateljstvo prema muslimanima. Tada je muslimanska vojska bila velika i veoma dobro opremljena, ali se bitka nije odvijala kako su željeli. Sam početak bitke bio je loš po muslimane zbog zasjede u koju su upali, a koja ih je mogla koštati teškog poraza. Međutim, Allahovim emrom, nepokolebljivost Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i nekih ashaba nije dala da muslimani izgube. Naime, mnogobošci su saznali za pokret muslimanske vojske i njihove planove. Vođa plemena, saznao je da će Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, sa svojom vojskom ići putem koji prolazi dolinom Hunejn. Pa je rasporedio ljude sa strana puta tako da kad muslimani uđu u dolinu upadnu u zasjedu. Izabrao je najbolje svoje ratnike i nije ostavio nikakve tragove koji bi ih otkrili. Pred samu zoru, dok sunce još nije bilo granulo, muslimani se uputiše prema dolini Hunejn. Mušrici su sačekali da uđu u dolinu, a potom ih sa svih strana zasuše bojivom. Ovo zbuni i iznenadi muslimansku vojsku. Preplaši ih mučan i nejasan položaj u kojem se nađoše, pa se dadoše u bijeg. Stanje je bilo očajno, strašno... panika, bježalo se na sve strane, čovjek čovjeka je gazio, deva devu, konji su se sudarali, izmiješali su se poput razjarenih osa. Dolina je ječala od raznolikih glasova.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, se povuče u desni kraj doline, na jednu uzvišici, a tu se okupi i nekoliko ashaba. Odatle je počeo zvati muslimane ne bi li se pribrali: “O ljudi... ovamo! Ja sam Muhammed ibn Abdullah...! Ja sam Allahov Poslanik! Ja sam Vjerovjesnik, nisam lažac! Ja sam unuk Abdulmuttaliba!” A rekao je i amidži Abbasu, koji je imao jak glas, da pozove muslimane i da ih podstiče da ustraju na bojnom polju: “O Abbasu, pozovi Ensarije...” “O vi koji ste dali prisegu pod drvetom...” Abbas poče dozivati, držeći Poslanikovu, sallallahu alejhi ve sellem, jahalicu za uzde, a Ebu Sufjan je držao za kolan. Držao je svoju sablju isukanu i njome sjekao svakog ko se pokušao približiti jahalici na kojoj je jahao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem I tako, sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, ustrajala probrana grupa ashaba: Abbas, njegov sin Fadl, njegov amidžić Alija, Ebu Sufjan i brat mu Rebi’a, Usame ibn Zejd i njegov brat Ejmen i skupina muhadžira na čelu sa Ebu Bekrom i Omerom. Jedan iz te grupe čvrsto je stajao uz Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, držeći uzengije njegove mazge. Kad se jedan od neprijatelja približi Resulullahu, sallallahu alejhi ve sellem, ovaj ga ubi jednim zamahom, a Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upita ko to učini. “Ja sam, tvoj amidžić, Allahov Poslaniče”, reče Ebu Sufjan. Tu mu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uputi dovu za svako dobro.
Opisujući ovu bitku, Abbas ibn Abdulmuttalib je rekao: “U bici na Hunejnu čuvali smo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ja i Ebu Sufjan, i nismo se od njega odvajali. Allahov je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio na bijeloj mazgi koju mu je poklonio Fervete ibn Nefase el-Džizami. Kada su se dvije skupine sukobile, muslimani su počeli bježati. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je ostao na bojnom polju oči u oči sa nevjernicima, a ja sam držao za mazgu i usporavao je. Ebu Sufjan je također držao uzengije mazge. Allahovom pomoću, poslije se tok bitke promijeni i prevlada snaga muslimana. Rezultat bitke bio je pobjeda u korist muslimana koji se vratiše u Medinu sa ostvarenim željama. Ebu Sufjan, nakon te bitke, izrecitira stihove:
Moj amidžić, dika moja
Porijeklo njegovo snaga je njegova.
Ovaj dan je njegov dan
Kad častan brani čast
To musliman brani islam.
Mudžahid pokajnik
Ebu Sufjanov život se u potpunosti izmijenio. Nakon primanja islama, njegovo vjerovanje se stalno povećavalo. Odlučio je nadoknaditi sve što ga je prošlo tokom dvadeset godina u kojima je neprijateljski postupao sa svojim najdražim bićem. Svoj život je proživio na džihadskom mejdanu, a ako nije bio u bojnim safovima, boravio je u džamiji, ibadetio, kajao se i tražio oprost od svoga Gospodara. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu je rekao: “Nadam se da ćeš biti Hamzin nasljednik.” Odao se pobožnosti i zanemario dunjaluk, u prostranstvima miradža svog iskrenog namaza. Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, ga je jednog dana ugledao kako ulazi u mesdžid, pa reče Aiši:
-O Aiša, znaš li ko je ono?
Odgovorila je:
-Ne znam, Allahov Poslaniče.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče:
-To je moj amidžić Ebu Sufjan ibnul-Haris. On je među onima koji prvi ulaze u džamiju, a posljednji izlazi iz nje.
Uvijek je bio oborena pogleda. Gledajući ga u tom stanju, nekadašnja Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, ljubav prema svome amidžiću se obnovi, a jednom prilikom je ispred grupe slavnih ashaba rekao: “Ebu Sufjan ibnul-Haris je poglavar mladića stanovnika Dženneta.” Kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, preselio na ahiret, Ebu Sufjan je bio teško pogođen. Ožalostio se, izdvojio od ljudi, posjećujući džamiju u bolu i suzama. Izrecitovao je i stihove tuge za najdražim stvorenjem i vođom poslanika:
Nema sna, noć je bez kraja
Edžel mom amidžiću, Poslaniku, u ovoj noći dođe
Žalosti me plač muslimana
Tuga je velika, riječi su olovo vrelo
“Poslanik je preselio”
Zemlja gotovo da se rascijepi
Ne dolazi nam Objava koja je dolazila,
Jutrom, Džibril povjerljivi je donosio
Svijetla staza na kojoj su ljudi.
Poslanik je sumnje otklanjao
Ajetima, sa nebesa slatih
To je bila Uputa
Nismo straha od zablude imali
Jer Poslanik bješe vodič naš
Sličnog mu nema
Ni na dunjaluku, ni na ahiretu.
Smrt nakon hadža
Dvadesete godine po Hidžri Ebu Sufjan obavi hadždž. Kada je završio obrede, otišao je da skrati kosu. Tu mu je nehotice posječena izraslina na glavi odakle mu poteče krv. Ubrzo mu oslabi tijelo i prouzrokova bolest. Osjeti da mu se približio edžel i poče obilaziti mezarluke kao da požuruje svoju smrt. Kada ga je vidio njegov amidžić Alija ibn Ebi Talib na mezarju, reče mu:
-O amidžiću, šta ćeš tamo?
Ebu Sufjan mu odgovori:
-Tražim mjesto za svoj mezar.
Alija ga na to uze za ruku i povede prema svojoj kući gdje mu pokaza mjesto za njegov mezar. Ebu Sufjan odmah poče kopati. Pošto je završio sa kopanjem, vratio se kući. Kad ga vidje njegova žena i djeca, počeše plakati, a Ebu Sufjan im reče: “Ne plačite za mnom. Od kad sam primio islam grijeha nisam počinio!”
Preselio je na ahiret dvadesete godine po Hidžri, četiri mjeseca nakon smrti svoga brata Nevfela. Njegovo je tijelo ukopano u Medini, u mezar koji je lično iskopao. Dženazu mu je klanjao halifa Omer ibnul-Hattab, radijallahu anhu
Primjedbe
Objavi komentar