"...Osim naroda Junusova"

"...Osim naroda Junusova"

Neka razmišljanja o suri Junus. Nadam se da će koristiti...

وَقَالَ مُوسَىٰ رَبَّنَا إِنَّكَ آتَيْتَ فِرْعَوْنَ وَمَلَأَهُ زِينَةً وَأَمْوَالًا فِي الْحَيَاةِ الدُّنْيَا رَبَّنَا لِيُضِلُّوا عَنْ سَبِيلِكَ ۖ رَبَّنَا 

اطْمِسْ عَلَىٰ أَمْوَالِهِمْ وَاشْدُدْ عَلَىٰ قُلُوبِهِمْ فَلَا يُؤْمِنُوا حَتَّىٰ يَرَوُا الْعَذَابَ الْأَلِيمَ

I Musa reče: "Gospodaru naš! Ti si dao faraonu i glavešinama njegovim bogatstva da u raskoši žive na ovome svijetu, pa oni, Gospodaru naš, zavode s puta Tvoga! Gospodaru naš, uništi bogatstva njihova i zapečati srca njihova, pa neka ne vjeruju dok ne dožive patnju nesnosnu!" (Junus, 88)

Koristi:

• Iz ovog ajeta se vidi jasno da je samo Musa, alejhi selam, učio dovu za faraonovo uništenje. Pa ipak, u sljedećem ajetu, Uzvišeni Allah odgovara قَالَ قَدْ أُجِيبَتْ دَعْوَتُكُمَ - "Uslišena je molba vaša!". Musa je bio taj koji je učio dovu a u odgovoru je obuhvaćen i Harun, alejhi selam, kao da je i on učio dovu.

To je iz razloga što je Harun bio u društvu Musa'a i prema mišljenju mufesira: كان يؤمِّن– govorio je amin, aminovao je na dovu svog brata . Postoji pravilo: المؤمن يأخذ حكم الداعي – Mu'ammin (onaj koji izgovara amin) zauzima isto mjesto kao da'i (onaj koji uči dovu) i kao što to kaže imam Taberi tefsiru ovog ajeta فلذلك نسبت الإجابة إليهما لأن المؤمن داع – iz ovog razloga je došao odgovor obojici jer je mu'ammin isto tako i da'i. Stoga, dova osobe postaje i dovom druge ako izgovari ta'min (amin) i otuda zbog ove čvrste veze, ukoliko se dova primi da'i (onome koji je uči), isto tako je primljena i za mu'ammina (onoga koji izgovara amin).

• Kraj Musaove dove je bio poziva na uništenje faraona, ali kao lekcija faraonu i njegovim glavešinama, Musa je tražio da kazna nastupi onda kada vide nepobitne Allahove znakove koji im neće ostaviti nikakvu drugu mogućnost osim da povjeruju. Uzvišeni Allah je u potpunosti  ispunio onda kada je faraonu i njegovim glavešinama došao kraj:

وَجَاوَزْنَا بِبَنِي إِسْرَائِيلَ الْبَحْرَ فَأَتْبَعَهُمْ فِرْعَوْنُ وَجُنُودُهُ بَغْيًا وَعَدْوًا ۖ حَتَّىٰ إِذَا أَدْرَكَهُ الْغَرَقُ قَالَ آمَنْتُ أَنَّهُ لَا إِلَٰهَ إِلَّا الَّذِي آمَنَتْ بِهِ بَنُو إِسْرَائِيلَ وَأَنَا مِنَ الْمُسْلِمِينَ

I provedosmo sinove Israilove preko mora, pa ih je slijedio faraon i vojske njegove nasiljem i plahovitošću. Dok, kad ga stiže davljenje, reče: "Vjerujem da nema boga osim Onog u kojeg vjeruju sinovi Israilovi i ja sam od muslimana!"

• Uzvišeni kaže “ حَتَّىٰ إِذَا أَدْرَكَهُ الْغَرَقُ" - to doslovno znači: 'kada je duboko more/potop zahvatilo'. Ovdje je فاعل (subjekt) more iako je ono غير عاقل(beživotan predmet); a u arapskom jeziku se odnosi na تشخيص –personifikaciju.

More je prikazano kao živo i pokretno biće, kao da ga Uzvišeni Allah opisuje kao jedno od Svojih vojski koja je poslata da uništi neprijatelja – isto kao što bi neko rekao: أدرك الجيشُ العدوَ عند مكان ما (vojska se susrela s neprijateljem na tom i tom mjestu...). More je vojska koja se suočila sa faraonom i njegovim glavešinama.

وَمَا يَعْلَمُ جُنُودَ رَبِّكَ إِلَّا هُوَ

A vojske Gospodara tvoga samo On zna. (Al-Muddattir, 31)

• Faraonovo nevjerovanje ga je zaslijepilo. Vidjeo je kako je Allah spasio Musa'a tako što je more rascjepio ali je zaboravio božji plan.: Sudbinu da će biti utopljen i da će se proročanstvo od prije ispuniti (vijesti da će čovjek od Benu Israila preuzeti njegovo kraljevstvo zbog kojeg je on ubijao novorođenčad). Razlog zbog kojeg ajet navodi بغيا و عدوا - "nasiljem i plahovitošću” jer su to karakteristike koje zasljepljuju istinu kod čovjeka i podržavaju ga da bude ustrajan u činjenju zla i teženju ka nedostižnim, često pogrešnim, ciljevima. Ove dvije karakteristike su faraona nagnale da krene za vjernicima i dovele ga na mjesto njegova uništenja, tako da uviđamo da ako se ove dvije osobine nađu kod nekoga, (nasilje i plahovitost prema vjernicima), one će ga na kraju dovesti do uništenja na ovom svijetu i propasti na onom.

• Drskost i tvrdoglavost faraona nisu prestali čak i za vrijeme njegova uništenja. Ajet navodi njegov šehadet ali je on bio  lišen Allahova imena. Predao se, ali u svojim vlastitim rječima on se predao onome 'u kojeg vjeruju sinovi israilovi' – iako je namjerno izbjegao izgovaranje Allahova imena ipak je na kraju izjavio da su benu israelćani u pravu a on u krivu.

Ovdje se jasno ističu dvije stvari: Prva, kada znakovi i dokazi dođu do osobe, ukoliko su prethodno živjeli oholo, ta oholost mu neće dozvoliti da u potpunosti prizna, spozna ili se pokori niti će mu dopustiti da imadne skromnost koja mu je potrebna da bi se predao Allahu. I druga, suprotstavljanje vjernicima ne donosi čovjeku nikakvo dobro jer će na kraju morati priznati vrline vjernika i ispravnost njihova puta kojim idu. Stoga svaki nasilnik i neprijatelj vjernika treba znati da će jednog dana biti ponižen ovim Allahovim robovima i prisiljen da prizna da su nadmoćniji od njega.

• Allahov odgovor faraonu je bio jasan:

 آلْآنَ وَقَدْ عَصَيْتَ قَبْلُ وَكُنْتَ مِنَ الْمُفْسِدِينَ

Zar sad! A doista nisi poslušao prije i bio si od mufsida (smutljivaca).

• Faraon je izjavio svoje vjerovanje onda kada mu je isteklo vrijeme i kada mu je duša došla do stepena jekina . Onda kada se ničiji iman ili djelo ne prihvata. Njegov iman je bio اضطرار (prisiljen) a ne stvar إختيار (izbora) pa je zbog toga odbijen.

• Interesantno je zapaziti na koji način mu je Allah odgovorio. To nije bio direktan odgovor, zapravo je to bilo pitanje, retoričko: استفهام إنكاري – zar sada ispoljavaš vjerovanje? Faraonov čin je bio uvređujući i nije zasluživao direktan odgovor. On je tvrdio izgovarajući '...ja sam od muslimana' ali mu je Allah odgovorio '...ti si od mufsida-smutljivaca'. Fesad (smutnja i nepravda) se ne može porediti sa iskrenim praktikovanjem vjere i biti musliman znači biti muslih, onaj koji popravlja stvari a ne mufsid, onaj koji kvari.

• Kao što je poznato faraon je tada izgovorio da vjeruje a Džibril, alejhiselam mu je usta napunio pjeskom sa morskog dna iz straha da faraon ne bi hvalio Allaha što bi bio uzrok koji bi mu donio Allahovu milost. Ovakav čin Džibrila nam kaže dosta stvari:

1) Znanje koje je Džibril imao o veličini Allahove milosti ( da može doći čak do upornih neprijatelja)

2) Njegova mržnja prema faraonu i to saznajemo iz njegove vlastite izjave u hadisu kojeg navodi Taberani: يا محمد ما أبغضت أحدا كبغضي لفرعون عندما قال: “ما علمت لكم من إله غيري – O Muhammede, nikoga nisam više zamrzio od faraona kada je rekao (narodu): “Ne znam da vi imate drugog boga osim mene” (Al-Qasas, 38)

3) Meleki su svjesni Allahovih robova i shodno tome vole ili mrze u ime Allaha.

Glavne koristi: Ovi detalji o tome kako je faraon odlučio da povjeruje u zadnjim momentima i njegova (odbijena) izjava su samo na ovom mjestu spomenute u Kur'anu. Nigdje drugo u Kur'anu se ne navodi ova njegova izjava. Zašto? Možda na ovom mjestu dolazi do izražaja ime sure u kojoj je navedena:

Sura Junus je prva sura (hronološki gledano) nazvana po jednom poslaniku i zanimljivo da nam govori o jednom velikom izuzetku koji se desio u istoriji dave poslanika i istoriji čovječanstva- izuzetku pravila o nevjerstvu i uništenju. Kao što je poznato, narodi koji su poslanike utjerivali u laž su većinom uništeni i njihovo vjerovanje kada bi vidjeli kaznu nije bilo prihvaćeno niti im je koristilo. Ali...

فَلَوْلَا كَانَتْ قَرْيَةٌ آمَنَتْ فَنَفَعَهَا إِيمَانُهَا إِلَّا قَوْمَ يُونُسَ لَمَّا آمَنُوا كَشَفْنَا عَنْهُمْ عَذَابَ الْخِزْيِ فِي الْحَيَاةِ الدُّنْيَا وَمَتَّعْنَاهُمْ إِلَىٰ حِينٍ 

Zašto nije bilo nijednog grada koji je povjerovao i kome je vjerovanje njegovo koristilo,osim naroda Junusova, kome smo, kada je povjerovao, sramnu patnju u životu na ovome svijetu otklonili i život mu još neko vrijeme produžili? (Junus, 98)

Vjerovanje u vrijeme halak (uništenja) nikada nije koristilo osobi ili narodu, osim narodu Junusovu. Učenjaci se razilaze zašto je izuzet iz sunneta nestalih naroda ali to je nešto što se desilo Allahovom voljom iz mudrosti koju niko ne zna osim Gospodar svjetova.

Iz tog razloga, faraonova tvrdnja da vjeruje pred samo uništenje je bio izgubljen slučaj. Nemoguće je da nevjernički narod bude spašen za vrijeme uništenja, i jedan jedini izuzetak ovom božanskom zakonu je već napravljen u slučaju Junusova naroda – jer njemu je dato ono što je svima drugima, uključujući faraona, uskraćeno.Odredba je na taj način zapečaćena nad čovječanstvom:

يَوْمَ يَأْتِي بَعْضُ آيَاتِ رَبِّكَ لَا يَنْفَعُ نَفْسًا إِيمَانُهَا لَمْ تَكُنْ آمَنَتْ مِنْ قَبْلُ أَوْ كَسَبَتْ فِي إِيمَانِهَا خَيْرًا ۗ 

Na Dan kad dođe neki od znakova Gospodara tvog, neće koristiti duši vjerovanje njeno, (koja) nije vjerovala prije ili zaradila u vjerovanju svom dobro. (Al Anam, 158)